Ivan Sarcevic-OD KONSTANTINA DO KARADZICA
U povijesti krscanstva prijelomni je trenutak,nazvan i"konstantinovskim obratom",godina 313.kad car Konstantin ozakonjuje slobodu religijama,te krscanstvo-doskora progonjeno i neprivilegirano-sve vise postaje privilegiranom,
cak jedinom dopustenom religijom(za Teodozija 380).
Konstantin(rodom iz Nisa,ali nije Srbijanac!),nazvan i Velikim,ostao je do danas prototip mnogim(krscanskim)vladarima pa i malim politicarima iako o njemu mozda ne znaju nista pa ni koliko je stvarno bio krscanin.Krstio se slicno mnogim politickim obracenicima tek pred smrt.Vise nego vjernik bio je vjest politicar.Iskoristio je krscanstvo kao kohezijsku snagu za sve razjedinjenije Rimsko carstvo.Organizira koncil,mijesa se i u dogmatske stvari vjere.
Odvaja se od"poganskoga Rima"i stvara novi,krscanski Rim na temeljima grckoga grada Bizanta,na dodiru Evrope i Azije,prozvan po njemu Konstantinopol.
Konstantinove vladarske pothvate religiozno je posve vjerno i poslusno pratio njegov teolog i zivotopisac Euzebije Cezarejski,utemeljitelj crkvene povijesti i,jasno,zacetnik dvorske politicke teologije.Euzebije je,kao i gotovo svi ondasnji krscani,smatrao Konstantina osloboditeljem.Usporedio ga je s biblijskim Mojsijem jer je izveo krscane iz podzemlja,iz katakombi.
No,Euzebije nije odolio kusnji opravdavanja Konstantinovih cisto svjetovnih akcija s onim sto je najuzvisenije u krscanstvu i sto se ne moze vezati za vlast.Vec sami pocetak,Konstantinovo osvajanje carskog trona,presudnu rartnu pobjedu nad rivalom Maksencijem na Milvijskom mostu u Rimu,oznacio je pobjedom"u znaku kriza",
Kristova kriza,jer je navodno car pred bitku usnio pobjedu s Kristovim monogramom.Od tada,od Konstantina i Euzebija,od cara i njegova teologa,krscanstvo je u stalnoj muci s Isusovim krizem i onima koji politicki vladaju svijetom"po milosti Bozjoj",u dilemama i"snovima",u"oprecnim nostalgijama"(Mardesic):izmedju izvornog pocetka nenasilnog svetog(Isus)i teokratski organiziranog svetog u kojem je neizbjezna netolerancija i nasilje(Konstantin).
Slicno imamo i za vrijeme Henrika VIII.Njegov dvorski teolog Thomas Cranmer stoji u teoloskoj osnovi drzavne Anglikanske(Engleske)crkve.Nije problem tek u onome sto je servilni westminsterski teolog-nadbiskup zajedno sa svojim kraljem otkazao poslusnost Rimu i Papi,sto je podrzao sve Henrikove zenidbe,nego sto je dokinuo nacelo slobode savjesti i vjere i podredio je svjetovnoj vlasti,posve suprotno od iznimno ucenog kancelara sira Thomasa Morea,onoga koji je u povijest usao ne samo kao"utopist"nego i iznimno slobodan covjek,naravno,po cijenu zivota.
Primjera sakralizacije politike i politizacije vjere je bezbroj.I nitko nije lisen kusnje da svoja najprizemnija djela
"produhovi"najuzvisenijim idealima,kao ni da uzvisena nacela banalizira(politickom)sebicnoscu.U tom smislu jos jedna besprimjernost.IU uvodnom clanku"Sveti Petar Cetinjski i rat",u zborniku radova sa simpozija sto se odrzao na Cetinju 1996.(pod naslovom"Jagnje Bozije i zvijer iz bezdana.Filosofija rata")mitropolit Amfilohije Radovic u tjeskobnom i pesimisticnom tonu razvija srpsko-pravoslavnu"filosofiju rata"govoreci o Petru Cetinjskom(1748-1830)kao vjerskom i drzavnom poglavaru,podvizniku i isposniku,ratniku i borcu sa sabljom.Ratnik na tri fronta:sa sobom,svojima,s tudjinima(osobito Mahmud-pasom).On je Mojsije za crnogorski i uopce srpski narod.Amfilohije navodi njegovu ideju vodilju da"zlo ciniti od zla se braneci,tu grijeha nema nikakvoga"i stalno inzistira da je rat nesto posve ljudsko,prirodjeno covjeku,neminovan i nuzan.
Uskoro poslije njega(na simpoziju)nastupa nitko drugi nego"bosanski ratnik"i"vitez"Radovan Karadzic s temom"Da li je ovo bio rat?"Za njega je"ratnik"onaj"koga po svetu zovu`bosanski Srbin`"i u slicnoj pesimisticnoj bezizlaznosti kao i Amfilohije kaze da se ratnik nema kada pitati"da li je moglo,i da li moze drugacije",dakle,bez rata.Ne moze bez rata jer"nema pod kapom nebeskom trpeljivijeg naroda od ovoga,zvanog`bosanski Srbi`",a"komsija-ubica"
je"u svakom ratu zatirao sve srpsko".
Karadzicu ostaje da se"duboko klanja(m)jedinom narodu,Hristolikom muceniku,srpskom narodu u Bosni"i time kristijanizira i rat i narod.To nije"poznati rat",dakle nema usporedbe,nego je"rat puko postojanje jednoga naroda".
Zavrsava s pitanjem"da li ce,dok god postoji taj narod,njegovo postojanje biti opravdan i razumljiv casus belli"?!
Teolog i ratnik sazimaju svoju teologiju i filozofiju:Vracam zlo za zlo!Ratujem,dakle,jesam!
TREBA LI SE ONDA CUDITI ONOM STO NAM SE DOGODILO?!
("Oslobodjenje")
|
