Ivan Sarcevic-IZMEDJU BOLNICE I AKADEMIJE
Kod nas postoji jedna vrsta javnih ljudi koja prijeci mentalnom ozdravljenju drustva.Mogli bismo ih nazvati i nezavisnim intelektualcima,jer,imali ili nemali svoju institucionalnu bazu,u javnosti se pokazuju pojedinacno i samosvojno.Nije rijec o intelektualcima ciji bi se utjecaj na javnost mjerio samo prisutnoscu u medijima,niti o onima cije bi se korisno djelovanje svodilo samo na dnevnopoliticki utjecaj.Nije rijec ni o onim intelektualcima koji zbog traganja za istinom-zbog ljudskosti i izobrazbe,zbog slobode misli i rijeci,zbog solidarnosti s nepravedno napadnutima-nastoje proniknuti ispod povrsine stvari i drustvenih odnosa i koji,bez sebicnosti,osjecaju odgovornost za sire drustvo i svijet u kojem zive.Nije,dakle,rijec o intelektualcima koji ce bar za jednu od vrednota biti spremni na sikaniranje,siromastvo,drustveni prezir,pa i progon.
Rijec je o drugoj vrsti intelektualaca ciju strukturu osobnosti nije jednostavno opisati.Izmicu prosudbi jer su cas za cudjenje do sazaljenja,cas za bespostednu kritiku do ignoriranja.Njihova osnovna oznaka je bolest duha,napukla ljudskost koju karakterizira iznimna gipkost asocijacija i memorije ali i izopacenost karaktera.Na potezu izmedju bolnice i akademije,ti majstori pomutnje cas su s kompleksom manje vrijednosti,s osjecajem neprihvacanja i animozitetom prema svemu oko sebe,cas s kompleksom samoprecjenjivanja do umisljenosti sveznanja.Imaju viska ambicija a zavrsavaju kao moralni nihilisti.Sve sto ti intelektualci dotaknu,umire pod njihovim rijecima.Nijecu notorne cinjenice a priklanjaju se lazima,poluistinama,usitnjenim analizama nebitnosti.Sve su drugo nego neinteligentni,ali svoju inteligenciju izrucuju dijabolicnoj snazi nabacivanja fakata bez unutarnje koherentnosti i sirega smisla,bez etickoga uvida i bez solidarnosti sa stvarnim zrtvama.Oni redovito nemaju pravih argumenata,
ali imaju ontolosku povrijedjenost,iskustvo nepravde koju im nitko nije nanio,i visak (polu)informacija,bujicu mutnih pikanterija kojima poplavljuju javnost samo da bi sebi priskrbili popularnost i ugled veci od onih koji navodno njih mrze.
Sad mistici sad pozitivisti,sad vjernici sad ateisti,ti intelektualci su u biti nesretne osobe i nedosanjane velicine.Kao da je sav razlog njihova postojanja u zamagljivanju stvarnosti i u kontinuiranom omalovazavanju autoriteta boljih od sebe.Da sebe promoviraju,ne ustrucavaju se javno servirati sebi slicne nekaraktere,bizarne tipove i posustale intelektualce ciju"velicinu",kao i njihovu,jedino oni najbolje vide.Ti bolesni umovi ne napadaju bilo koga,nego najvise bas moralno i intelektualno istancanije.U bijegu od sebe njuskaju po kontejnerima carsijskoga traca i bogate se porobljavanjem intimnosti svojih protivnika.Formirani na mentalitetu totalitarnih siguronosnih sluzbi,ti intelektualci znaju sve detalje svojih zrtava-i one su im krive na cistu miru.U mjesavini bolesti i zloce,trajno neopustene misli,opstoje jedino u sjeni"visokih jablanova"(Ujevic)kao nametnici na dobru.
Iziskuje mnogo javno se suociti s tim ljudima-licem u lice i s argumentima-jer oni bjeze u bolest do nemoci i placa,u stanje umjetne zrtve koja trazi samilost,ili u svojoj uskipjeloj rastrojenosti bombardiraju sofisterijama na koje se lijepe nekriticki umovi i senzacijama sklone klike cinika i cerekala.Te"nepriznate"i"neshvacene"intelektualce vrlo snalazljivo koriste slicni njima,povrijedjeni bez stvarne povrede,koristoljubivi pretendenti na drustvenu moc i vlast.Na njih se pozivaju kao na miritorne,i ako nista,obdaruju ih pridjevima za koje ovi nemaju mozda ni dokumenta a ljudskosti nikako.
Uistinu,uz licemjere i sebicnjake,"desne"i"lijeve",nista nije toliko nagrizlo slobodu misljenja i rijeci,kriticku solidarnost intelektualaca,kriticko prijateljevanje,a time i zdravlje svake ljudske zajednice,kao narcisoidna i sizofrenointelektualna vrsta ljudi koji svoju zivotnu misiju vidi jedino u blacenju svake vrednote i pljuvanju po stvarnim autoritetima.
("Oslobodjenje")
|
