Uzeir Bukvic-SEVDALINKA U ZEMLJI ROMULA I REMA
Imam srecu pa me za Vjecni grad drze zanimljiva iskustva,draga prijateljstva i fine okolnosti.Jos u godinama pravog egzila,u vrijeme nase izbjeglicke nesigurnosti,jos dok su trajale devedesete bio sam u ovom gradu"na velika vrata"na promociji knjige"Violentate",desetak dana takoreci iz televizije u televiziju,iz novina u novine,s radija na radio,da bih potom ovdje dovrsavao i dokumentarne filmove"Dzeneta"i"Tetovirane duse",a nesto kasnije i dokumentarac o"Bosanskoj ljetnoj skoli u Kristiansundu"".Tako sam se pomalo poceo osjecati gradjaninom Rima.
Srecom pa tada sretoh i divnog drugara,Hrvata iz Zadra,Josipa Duielu,reditelja u Vatikanu,osobu izuzetne finoce i kulture,bez koga,siguran sam,ne bi bilo ni posla kakvog je bilo,niti bi za mene Rim bio to sto jeste i kakvim sam ga poceo upoznavati.
Josip,cujem,nije vise u Rimu,vratio se kao i svaki pomorac u svoju luku,usidrio se u svoj Zadar,gdje prerano trosi
penzionerske dane.Bar mu je lakse,ako mu je lakse,pun je sjecanja i finih uspomena.
U Rimu godinama rimuje i moja sinovica Enisa,jednom sam,cini mi se,rekao da je Rim svezala u cvor.Nema koga ne zna i s kime nije u nekoj vezi.U Rimu je i nasa Mersiha Colakovic,nekadasnja televizijska zvijezda u bivsoj Jugoslaviji,jedno od sigurno najuspjesnijih televizijskih imena iz toga vremena.A konkurencija je bila zestoka.U zemlji gdje je TV voditeljstvo dovedeno do savrsenstva Mersiha radi kao instruktor voditeljima u mocnom RAI-u.Nasa je i to sasvim nasa Talijanka,slobodna novinarka i spisateljica Alda Radaeli,koja je u ratnom Sarajevu prozivjela tri najteze godine,opstajuci na Karitasu,da bi talijanska javnost saznala iz prve,a rekao bih i prave ruke,sta se desava u Bosni i Sarajevu.Ovih dana se upravo bavi idejom da svoju knjigu"Sabur"sa talijanskog prevede i na nas jezik,htjela bi da i nasi znaju i uvjere se u njeno novinarsko i spisateljsko postenje i hrabrost.U Rimu je i nasa mlada slikarka,zapravo slikarska nada,Ruza Djuric,rodom iz Tramosnice kod Gradacca.Vec je skrenula na sebe paznju talijanske likovne javnosti,a to vec puno znaci i obecava.
Teatro de salette je jedan od stotine finih intimnih umjetnickih kutaka u Rimu.Ugodna kamerna scena primjerena za stotinak publike,u vecini kulturnih metropola u Evropi to su veoma omiljena mjesta za pozorisne i muzicke predstave.Nadomak je Vatikana,dakle u srcu Rima,u ulici stvorenoj za intimu;poplocanom kamenom kockom i s cesmom ispred samog teatra.Ubilo se da se ubije ljetnje vece.Kao da je projektant i tog teatra i tog dijela grada i ulice imao u nekoj tajnoj odaji svoje maste nesvjesnu slutnju da ce se tu bas,nekad u zarko rimsko vece pjevati Santiceva balada o Emini i Hajneova"Kraj tanana sadrvana".I eto,desi se i to.Obistini se tajna darovitog Rimljanina-graditelja i u Teatro de Salette pred pomijesanim slusaocima,iz Bosne i Talijanima,pjevalo se i govorilo o sevdahu,o sevdalinki,o tudjini i otudjenima,o sudbini te Bosanske Sijermine djece koja se kao rijetko kada te veceri nisu osjecala napustenom.
Sumnjam da je skoro ovaj Teatar imao slican program.Sa kraja Evrope iz Hamburga dosao je Hamid Ragipovic Besko,pjevac,Sjenicak rodom.Iz Minhena Zerina Cokoja,znam je i pamtim po drugacijoj kajdi.Sevdalinka joj i pristaje i pase.Ima i stasa i glasa.Zeta joj Beska odsad smatram majstorom ove pjesme i pjevanja.Eminu je pjevao kao da je drugovao sa Santicem,s puno dara i emocija.Ne znam sa kog meridijana je stigao Tufo Veletanlic,harmonikas,muzicar od skole i zanata,akademac.Medju prvima je na ovo vece dosao profesor Predrag Matvejevic,Mostarac sa dna kace.Ne ustrucava se i ne zazire od nasih,a zna se gdje mu je mjesto u evropskoj intelektualnoj eliti.On nema taj kompleks.Govorio je Talijanima o nasoj pjesmi,o njenoj zblizavajucoj snazi,o tome odakle je sve dosla i ko je sve prihvatio.Spomenuo je i vezu nekih sevdalinki s dolaskom Jevreja Sefarda u Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo,podsjecajuci da je bas jedna cisto sarajevska zapravo pjesma koju su pjevali Sefardi-"Kad ja podjoh na Bembasu".Te veceri drazesna Zerina Cokoja je Hajneovu,a potom nasu pjesmu"Kraj tanana sadrvana"
najprije izgovorila na njemackom,koji joj je haman kao i maternji jezik,a potom je otpjevala njezno i sjetno kako to njoj i pristaje.Santicevu"Eminu"Mersiha Colakovic,koja inace nije mogla da prikrije zadovoljstvo i uzbudjenost ovom veceri,bojeci se prethodno sigurno da to ne bude jedna od onih kakvih se osobe njenog senzibiliteta i ukusa klone,
govorila je vrlo nadahnuto stihove Santiceve EMINE,koju je potom,rekoh vec,majstorski otpjevao Hamid Ragipovic Besko.Koliko je to bilo moguce u jednoj veceri i predvidjenom trajanju o sevdalinki u sazvjezdju evropske lirike govorio je Vehid Gunic Talijanima,vrlo inace odabranoj publici o cemu se danima brinula Enisa.Spomenuvsi da je prva zabiljezena sevdalinka"Kisa ide trava raste",koju je potom u Kvakinoj verziji odsvirao i otpjevao Tufo Veletanlic.Prisla mi je,nakon programa Alda Radaeli,govori solidno hrvatski,bila je dalmatinska snaha,i zahvalila na zadovoljstvu kojim je ispunjena predstavljanjem bosanske kulturne tradicije.Stroga Alda,nije stroga sto nas mrzi nego sto nam je prijatelj i razalostilo bi je svako razocarenje.
Arhitekta Armando Montabello,koji me je prije sedam godina pronasao cak u Kristiansundu,htio je da osjeti norvesku zimu,ali ko zainat tih dana nit je bilo zime nit snijega,a kraj decembra.
Da sam je ja trazio nasao bih je usred Afrike,mene hoce zima.Iz postovanja,a i ponesen utiskom kupi moju knjigu,
mada ne razumije ni jednu jedinu rijec.Uostalom,nije knjiga samo ono sto u njoj pise.Zna to mastoviti Armando.
Sutradan nas je put vodio na sjever Italije u Pijacencu.Kazu jedna od najrazvijenijih komuna regije,gdje je naslo utociste oko 1200 nasih ljudi iz okoline Jajca,Teslica i Zavidovica.Stodvadeset ih,vele,imaju svoje privatne firme.Imaju i udruzenje"Bosna i Hercegovina van granica"koje vodi zvanicno Medaga Hodzic,Jajcanin,a nezvanicno njegova supruga Mersiha,prodorna,visprena i osoba potpuno evropskih manira.Radi i kao prevodilac i pomaze nasim ljudima da lakse shvate zivot i pravila u Italiji.Zapjevala je cak to vece s malo bezrazlozne treme,a bez pretjerivanja mogla bi
odmah sa Beskom i Zerinom.Hodzici su prica za sebe.Prvi je Pijacencu pronasao Jajcanin Omer Hodzic,otac osam sinova od kojih su trojica sada gradjani Pijacence,jedan od njih je Medaga.
Vrijedi ovaj boravak u Pijacenci i zbog susreta sa Bijeljincem Salihom Selimovicem,neobican susret s neobicnim covjekom.Stigao je na vidjenje iz Milana sa suprugom Helgom,Talijankom i kcerkicom Lunom.Kao da su sletjeli sa neke druge planete.Salih je u Italiju emigrirao nakon boravka u slovenackim izbjeglickim kampovima.Bio sam u jednom takvom kampu,bivsoj kasarni,znam taj rahatluk.To je propisao,progovorio lirski.Tako je zapao za oko nekim Talijanima i tako se i nasao u velikom i nepoznatom Milanu.Sad je to druga prica.Sad je Salih svoj na svome.Danju radi u nekoj tvornici boja na odrzavanju masina,ono od cega se zivi,a onda za svoju dusu sklada pjesme,o Bijeljini,o sebi i svom zivotu,o sudbinama njegovih sunarodnika i braci po sudbini,prevodi ih na talijanski.Talijanima se to dopada,stampali su mu i zbirku neobicnog naslova"Moja Bosna prasnjava i sama".Kakva pisceva sudbina takav i naslov.Bavi se i teatrom,veli,pokusava u nekoj vrsti eksperimentalnog pozorista,opet na istu temu-izbjeglice,egzil,
ljudi bez domovine.
Cudna je ptica taj Bijeljinac Salih.Veli da je sretan,mozda je,mada ostavlja utisak usamljenog covjeka,bas poput onog
Hajneovog junaka iz pjesme"Kraj tanana sadrvana".
Sevdalinka koja zivi!
|
