Munib Delalic-ALFASET
Vidis,dragi Ajanovicu Gorane,
sve postaje su nam bile tek usputne.
Sve rana do rane;i svaka ista,svaka
se isto pise-govorim,po stoput sebi;
sad kad nemam komu,kad tebe
nema vise...
Sve postaje su nam bile usputne.
I sve iste,Gorane.Isto mutne.Bez
pravoga reda voznje...
Te cudili smo se kako nam je uvijek,
i posvuda,do kosti bilo hladno;kao da
je dno tamno nase staniste stalno...
I zasto nas toliko sve boli,kao da smo,
uvijek,pred svijetom cijelim,i bosi i goli...
I odjednom ne znamo sta trenutak je,
sta godine svjetlosne...Nista,
kao da nismo iz Bosne...
Tek usputne,Gorane.Sve do one krajnje,
u koju nam sve stane;sve sto sa sobom
smo ponijeti mogli...
Alfaset.Sto i cita se kako je napisano,
kako bi i trebalo biti.Tako su nas ucili,zar
ne,Gorane,a sto je ovdje rijetkost,nauceno
nam ne vrijedi,nase se znanje ovdje
obicno ne primjenjuje...
A mozda je s grobljima tako u svijetu;
prilagode se;ucine te nepovratno svojim;
s nama im draze,sta li,po nama cak i ime
dobiju,te sad se Bugojnu na norveskom
Alfaset kaze...O dragi Boze...
A mozda je tako i najbolje.Tu smo sigurni,
svoji na tudjemu,tu nas nece pronaci oni
kojima ne trebamo,koji nas ne traze...
U bijeloj tisini,brate Gorane.U tihoj
bjelini,u koju si otisao.Gdje smjesta se sve
zaboravi.Svi treni,sve godine svjetlosne.
Gdje sve se zalijece rane;sve nase male
i velike bosne;od koje je,vjerovali smo,
san sazdan;i noc,i dan,i svijet cijeli,po
kojoj se svijet i ravna,mislili smo,svijetovo
crno svjetlo,svijetlov bijeli mrak...
No ipak zahuliti evo moram,iako obecao sam
pred mrtvim tobom da necu,a i obicaj mi
huliti nije:O Boze,zar za tebe nista sveto nije!
Kako vjerovati u te,i u pravdu tvoju,kleti se-
cime?,kad uzimas najbolje,a ostavljas hulje;
sto na koraku svakom samo ti skrnave ime...
|
