Damir Avdic-Graha-NA KRVI CUPRIJA
-Bog.
Noc je bila tako gusta,zapinjali smo o mrak.Svjetlost.Zvijezde.Pizde male.Nisu nam ni blicale.Gurali smo pomrcinu od centra prema okrajku.Policijski sat.Nije znacio nista.A patrole.Picke koje trce.Picke koje znaju.Gurace pomrcine.
-Bog jeste evolucija.
Volio sam slusati Adnanovu pricu o opasanom satu.Gutala je tajnom kao zivim blatom.Morao sam ici krajem da me ne bi progutala.Prije svakog koraka uhvatiti granu.Tako me je vukla.
-Zove se Charles.Preziva Darwin.
Isprva sam se plasio pratiti.Bilo je prestrmo za momcica iz malog grada.Gradica.Na ovim hridinama nije bilo ruza.Ali bilo je mahovine.Nigdje se nisam umivao tako lijepo kao na njoj.Jesam.Prije tri hiljade godina.U avliji s ruzama.Sa sestrom i Arifom.Sa majkom i ocem.Mahovina je zaustavljala krvarenje.I nije dala da izraste oziljak.
Cuvala je ranu otvorenom.Da je cujem kako boli.Da sebe cujem kako zivim.
-Bog.To mu je nadimak.Tako su ga ljudi prozvali.Zasto?
Ja nisam pitao.Pazio sam na grane.I cutao.Cutnja ima najbolji korak.Ne koleba se.Cutnja nikad nije rekla glupost.
Zato jer niko kao cutnja ne zna kad treba pricati.A kad cutnja progovori poniznost je okruzi.Samo se cutnja ne plasi.Ona presrece svako zasto.
-Zato jer se boje.Boje se svega sto je potpisao imenom i prezimenom.Zele vjerovati u bajke koje je potpisao nadimkom.Rob.Voli.Nadimak.
Nisam znao da je rob hrana zivom blatu.Ali grane jesu.Zato mi se davase.I sestre grana.Ruke.Zato su ih primale.
-Rob.Glava pognuta.Zivi slijepo.Prima udarce.I kaze hvala.Rob.Grana pognuta.Ne zna cutati.Samo suti.Ponizno.
Okruzuje cutnju.
Grane cute moje ruke.Ruke moje cute mene.
-Covjek.Potpisan imenom i prezimenom.Covjek.
Tesko.Covjek.Misli.Covjek.Spozna.Kad spozna.Vidi.Strah.I tada zna da nije rob.Rob se boji.A covjek zuri.Strahu svome.I sretna lica covjek kaze.Dobro jutro sreco moja.Kako hoces da te guzim?
Naslucivao sam covjeka u sebi.Guzio sam vise puta.
-Strah je svjetlo na kraju tunela.Do njega se luta mrakom.Mrak je tajna koje nema.Samo bajka malog roba.
Jedrio sam zivim blatom zasivenih kapaka.Konce su mi cupkale pticice sa grana.
-Strah je svjetlo na kraju tunela.Robovi se mole njemu.S povezom na ocima.
Konce su mi cupkale pticice sa grana.
-Povezom na ocima u covjeka se puca.
Konce su mi cupkale pticice sa grana.
-Covjek mora stati.Povez kaze.Covjek ne smije evoluirati.Povez kaze.Moramo ga nauciti.Povez kaze.Kako ce se bojati.Povez kaze.A povezom na ocima u covjeka se puca.
A konce su mi cupkale pticice sa grana.Beharom su mi ocvale zidove tunela.
-Ali sretna lica covjek ide.Mrakom.Tajnom.Koje nema.Ne boji se oslijepiti.Svjetlom.Strah.Nas kraju tunela.
Nogama u zivom blatu.
-Darwin.
Koracati je tesko.
-Bog.
Zivotom u zivom blatu.
-Evolucija
Roniti je tesko.
-Covjek.
Tunelom od blata.
-Zivot.
Izaci je tesko.
-Smrt
Izaci je tesko.
-Darwin.
Iz gnijezda.Blata.
-Kud god da krenemo do Darwina cemo stici.
Klepetom od krila.
-Bog je krug.Evolucijom iscrtan.
Ptici moje ptice nece roblje biti.
-Sve nastaje samo iz jednog razloga.Da se krece i razvija.Da se mijenja ka savrsenoj formi.
Iz gnijezda.Od trnja.I zaoka.
-Jucer je danas na putu ka sutra.
Bodljikava oka.
-Savrsena forma.Promjena.Mijenjanje je konacan oblik.Ne moze se stati.Nista ne stoji.Stoji.Ide.Ka.Smrti.A smrt je kraj.Konacan promasaj.Ni pakao ni raj.Smrt je povez preko ociju.Povez je rob.Rob.Stoji.Ka.Smrti.
Jedrio sam zivim blatom.Jedrio sam.
-Smrt je definitivna.Umrijeti je promjena.Budala ce reci da je to igra rijeci.Budala je definitivna.
Jebao sam snove svoje groblja puna sjecanja.
-Umrijeti je promjena.Posljednja stanica prije Darwina.Peron sa kojeg krece evolucija.Ka korijenu drveta.Umiranje je lisce sto opada.Ka korijenu drveta.Smrt je na sred stabla.Suha grana.Izmedju behara.
Beharao sam u tunelu.Beharao ka svjetlu.Korijenu tunela.
-Stvoreni smo da budemo funkcionalni sa svime sto nas okruzuje.Evoluirali smo u stvoreno kao sto je vjera evoluirala u Boga.
A vjera mi je bila jaka poput zmijskog otrova.
-Kao sto je mrak evoluirao u noc.Da bi nas sakrio od puscanog hora.Nas.Evolucionare.Sto razgrcu pomrcinu prema trecem mileniju.
Stigosmo do okrajka.Sunce ga je grebalo pomalo sa strana.Gledao sam Adnana.U njegovim ocima.Kraj tunela.Iza mojih ledja.Mrak nije toliki mrak kad se prodje kroz njega.Kad ga vidis sprijeda.Kako stoji iza ledja.U ocima prijatelja.I mrak nije mrak kad prijatelj kaze.
-Ja cu evoluirati u tebe.
I mrak svane kad prijatelj kaze.
-Ja sam list koji opada prema tebi.Znao sam to cim sam te ugledao.Ti si korijen stabla na cijem cu vrhu izbeharati.Rasucu te polenom na hiljade strana.Kad ugazis u Drinu.
I mark svane.
-Smrt.Polen.Nece.Stici.
|
