Uzeir Bukvic-PRODAVAC PTICIJE PJESME(Pricanje uz harmoniku)
Sreo sam ljetos covjeka koji je na plazi u Aziji prodavao pticju pjesmu.Nosi glinenu kutijicu neobicnog oblika,iz koje se tiho,ali prijatno cuje cvrkut ptica.Prodavac je krupan,zemljani predmet u njegovoj ruci je poput vrapca,a pticja pjesma zarobljena u tom glinenom gramofonu jedva se probija kroz tesku ljetnu vrucinu.
Podsjeti me na ovog Azijca nedavni susret u Brckom,sada Brcko Distriktu,sa Borom Paunovicem,bivsim harmonikasem,sada ulicnim muzikantom.
I to je novina u Brckom.Nikad se ovdje ranije nije sviralo na ulici.Za to su postojala druga,prikladnija mjesta.
Boro je davno dosao iz Obrenovca s nekim ciganskim orkestrom,zakacio se za Brcko,kao i sam sto sam,i tu prozivio zivot.Sad ima svoje mjesto na bivsem brcanskom korzu:stolicicu i staru harmoniku KLAVIRKU.Rijetko svira,uglavnom prica o pjesmi,muzici i vremenu kad je sa DUGMETAROM zario i palio nocnim zivotom Posavine.
Sa dvanaest je,veli,sa harmonikom stao u ocev orkestar,a otac mu se zvao Milan,ili Trokan,sto mu je bilo umjetnicko ime;samo je pet harmonikasa njegovoga ranga bilo u bivsoj Jugoslaviji.Zasvirao je s njim prvi put u Visegradu,i ostao cijeli zivot s harmonikom i s Bosnom.
-Otac mi je bio i drug i prijatelj.Takav je odnos medju nama Ciganima.
Prvi put sretoh Roma da s ponosom za sebe kaze da je Ciganin.
-Dvadeset dvije i po godine sviram u ovome gradu,koji je imao jedan cvijet koji se zvao Karanfil-mahala.To nije imao svijet.To su bili vrijedni ljudi,elita:Selmo,Mikan,pa Malovici,pa Dzevdo.Bila su gospoda.Eh,bre,dodje mi kad se sjetim,
pa me dusa boli...Kad sam se,prije cetiri godine,vratio,za Bajram sretnem Sulju Pervanovica na pijaci,a on mi veli:"BORO,BRE,OVDJE VISE NEMA LJUDI!NEMAS OVDJE VISE KOME SVIRATI!"Ipak se vratim i pocnem svirati na KORIDORU.
Vecina Brcaka cuvenu pijacu ARIZONA jos zovu KORIDOR.To joj je ratno ime i tesko se brise.Za rata je tu bila linija razdvajanja.Potom,neka vrsta nicije zemlje-ni turska,ni kaurska.Tu su se poceli sastajati dovitljivi i snalazljivi i gledati od cega se zivi.Sad je to najveca evropska pijaca,sa vise od tri i po hiljade radnji i ducana.Od nje hoce da grade neku evropsku pijacu.
-Na ARIZONI nema mjesta za mene.Na KORIDORU sam bio ponovo nasao sebe.KORIDOR mi je ostao na srcu.
Tako mi je bilo lijepo.
Dok pripovijeda o svojim vremenima,na koljenu pridrzava staru KLAVIRKU,pozutjelu od dugih godina i jos duze upotrebe.Zapravo,rijetko ili nikako svira i pjeva.Njegova pjesma je u prici i pjesmi i muzici iz sada vec nepostojeceg vremena,kad je bio lijep i mlad i kad ga je nepredvidivost zanata dovela u ovaj grad.
-U aprilu sam je kupio i izasao s njom na ulicu.Ulica je mnogo teza od kafane.Na ulici moras imati kulturu,paziti na repertoar.Ja sam uvijek vodio racuna sta sviram,a moj repertoar je VISEGRADE GRADE,TEBI,MAJKO,MISLI LETE,U SVIJETU SAM ZIVOT OSTAVIO...Ostao sam,burazeru,bez harmonike.Da mi je samo doci do kakve DUGMETARE.Nije ovo za mene.Ja sam citav zivot svirao na DUGMETARI.Za dva mjeseca sam morao nauciti na ovo,ali mi fali DUGMETARA ko kruh.
Zastane,prevrce ocima;zbunjen,razocaran i osamljen.
-Da znas samo u kakvu sam ja pao depresiju.A bio sam kavaljer,volio sam ljude,volio sam bratstvo-jedinstvo,sto jest jest.Kako se samo istumbao ovaj zivot!Vrijeme je,bre,da dodju bolja vremena.Mi Cigani smo neodredjeni ljudi.Fali nam obrazovanje,ali imamo instinkt,svugdje se prolagodjavamo.Ja sam sa osam godina svirao na slavi,sa cetiri poceo na harmonici,ali niko od mojih ne svira.Ja cu biti kraj.Sa mnom ce umrijeti i svirka u familiji Paunovica.
Steta...Imam sestero djece,cetiri sina i dvije kcerke.Nijedno nije krenulo mojim stopama.Rajko je zavrsio kibernetiku u Sarajevu.Supruga Hajrija je farmaceut;radila je na KOSEVU...Lijepo me primio ovaj grad.I zakon i gradjani i oni u OHR-u.Nikad nisam bio ni svjedok na sudu,a kamoli da sam dosao u sukob sa zakonom.
Lijepo je i rijetko cuti pricu o Distriktu s ovoliko iskrenosti i simpatija.Cigani su izgleda najiskreniji patrioti;oni koji za to imaju najmanje razloga.
Sokira me drukcijim odnosom prema gradu i Bosni susret s kcerkom mog prijatelja Hrvata.Rodjena je u Bosni-i pradjedovi su joj iz Posavine-ali odrasta u drukcijim okolnostima domoljublja.Mlada,lijepa Bosanka.Na licu joj se vidi ko je i odakle je.Obradovana je susretom,mada me jedva pamti.Rastali smo se kad je tek kretala u skolu.Pruzih joj novine,OSLOBODJENJE,na sta se moja mlada evropska prijateljica strese kao da sam gubav,ne daj Boze.
-A,ne!Ne citam to!-veli kao da je otrov.
Upitah kcerku drugog prijatelja,bivseg kolege-zavrsio je casno i kao covjek i kao novinar-sta planira i gdje vidi sebe u buducnosti.
-Da zavrsim skolu-veli-i da se preselim u Beograd.
Studira u Svedskoj,gdje je dosla u ratu.Ljeti navrati u Brcko,na burek i cevapcice,ali cilj je Beograd.
Za sagovornika cu,dodjem li opet u Distrikt,izgleda jedino imati Boru,bivseg harmonikasa.
Zbunjen tom istinom,izbezumljen praznom nadom,ne znam vise ni koliko smo dugo razgovarali,ni kako smo se rastali.
Upitao me,na kraju,imam li zelju da mi nesto odsvira.
-Sviraj-rekoh-sta hoces!-svjestan da to sto radi odavno vise nije muzika.
On i zapoce:
-Mujo kuje konja po mesecu...
Po mesecu,bezbeli Boro,nego sta,nego po mesecu!
Ne znam u cemu je slicnost izmedju Borine price o pjesmi i muzici onoga prodavaca pticje pjesme na plazi u Aziji.
Tek,i prica o pjesmi moze vas se veoma snazno dojmiti,bas kao i prijatni pticji cvrkut bez ptice.
Ljeto 2000.
(Uzeir Bukvic-"SIJERMINA DJECA")
|
