Davor Gjenero-CIVILNO DRUSTVO,CRKVA I IZBORI
Kakav je odnos izmedju Crkve i politike,odnosno Crkve i izborne procedure?Znace li Ustavom definirano nacelo sekularne drzave i izrijek iz njegova clanka 41.da su"sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od drzave"i to da bi Katolicka crkva i ostale vjerske zajednice u izbornoj proceduri morale ostati do te mjere neutralne da ne bi iznosile nikakve stavove vezane uz izbore i da ne bi pripadnicima vjerske zajednice odasiljale preporuke o tome kako se ponasati u izbornoj proceduri?
Crkva je dio drustva,u tom slucaju ne kao hijerarhijska vjerska organizacija,nego kao zajednica vjernika medjusobno povezanih zajednickim svjetonazorom i vjerovanjem.Kao svjetonazorska organizacija,nijedna crkvena zajednica ne moze biti"politicki neutralna".Kada se govori o politici,naime,uvijek je rijec o interesima,ali i o ideologijama i svjetonazorima.Kao dio civilnog drustva,crkvena se organizacija ne smije identificirati s jednom politickom strankom.Medjutim,kao sto je logicno da neki drugi segmenti civilnog drustva uspostavljaju svjetonazorske i interesne relacije s pojedinim strankama,razumljivo je da to cine i crkvene organizacije.
Uobicajeno je da razlicite sindikalne centrale,sukladno svom svjetonazorskom opredjeljenju,uspostavljaju veze sa strankama ljevice,poput socijaldemokrata,ili pak s krscanskim socijalistima ili lijevim demokrscanima,i to ovisno o tome je li sindikalna centrala sklonija uvjerenju kako je kapitalisticki nacin proizvodnje sam po sebi izvor nepravde u drustvu i da je potrebno,kroz socijalnu politiku i oporezivanje,uspostaviti neki oblik"redistributivnih pravednosti",
odnosno jesu li sklonije rjesenja za socijalnu poziciju svog clanstva traziti u okvirima socijalnog nauka Crkve,koji u politici zagovaraju demokrscani.Malo je sindikalnih centrala koje bi se naginjale prema liberalnim politickim opcijama.
Poslodavacke ce organizacije,vec prema vlastitu svjetonazoru,biti sklonije liberalima ili pak konzervativcima,jer ekonomska politika tih stranaka(porezna rasterecenja,deregulacija,uklanjanje administrativnih barijera i pravna sigurnost obicno su temelji i liberalnih i konzervativnih ekonomskih programa)pogoduje interesima poslodavaca.
Ljudskopravaske i manjinske organizacije najcesce su sklone liberalnim i lijevim strankama,koje u svojim programima obicno inzistiraju na zastiti manjina i nacelu pozitivne diskriminacije.Kao sto je legitimno da te organizacije prije izbora svojim clanovima ili pristasama odasilju poruke o izbornim preferencijama njihova vodstva,tako je legitimno i to da Crkva kroz rijeci biskupa,preporucuje vrednote o kojima bi clanovi Crkve trebali voditi racuna prilikom opredjeljivanja na izborima.Granica takvih poruka uvijek mora biti definirana granicom slobode drugoga.Svjetonazorske i interesne organizacije civilnog drustva koje imaju iskustva u izbornim procesima,redovito izbjegavaju usko opredjeljivanje za jednu stranku,nego naglasavaju vrijednosti,koje u politickom opredjeljivanju smatraju najvaznijima,a svoje clanove upucuju na to da ih potraze u programima stranaka i na izborima podupru one koji se zalazu za te vrednote.Logicno je da su Crkvi svjetonazorski blize konzervativne i demokrscanske stranke,koje svoj pogled na svijet zasnivaju i na krscanskom socijalnom nauku,
koje se u dilemi izmedju prava na zastitu zivota i prava na odabir(pro life/pro choice)opredjeljuju za zivot,a liberalne i lijeve stranke po logici su svog svjetonazora na pro choice poziciji.Tako dugo dok u politickoj areni nema naznaka tendencije klerikalizma,pretapanja drzavne s vjerskom vlascu i podredjivanja svjetovnog zivota crkvenomu,nema govora o tome da bi svojim predizbornim opredjeljivanjem Katolicka crkva ili neka druga vjerska zajednica prestupale ogranicenja zadana clankom 41.Ustava.
Ipak,pred neke se dijelove drustva postavljaju odredjena ogranicenja pri politickom opredjeljivanju.Iako danas vise nema demokratskog poretka koji bi(kao sto je nekoc ponegdje to bio slucaj)pripadnicima Oruzanih snaga,
policije ili drzavnim sluzbenicima ogranicavao aktivno biracko pravo(pravo glasovanja na izborima),pred njih se ipak postavlja obveza politicke neutralnosti.Politicka neutralnost znaci,prije svega,da nositelje izvrsne vlasti ne smiju opstruirati,ali niti se prema njima ponizno odnositi zanemarujuci nacela zakonitosti i strucnosti.
Od pripadnika Oruzanih snaga i Vladinih agencija za provodjenje zakona uvijek se,a posebno u izborno vrijeme,
trazi visi stupanj politicke neutralnosti.Njima zakoni,naime,brane clanstvo u strankama i svaku aktivnost koja se moze tumaciti kao stranacka.Tako je sasvim poseban i polozaj vojnog ordinarija koji je cvrsto vezan za Oruzane snage.Njegova je pozicija definirana Ugovorom sa Svetom Stolicom i,prema njemu,on nije odgovoran Vrhovnom zapovjedniku Oruzanih snaga nego Papi.
Pitanje njegova politickog i vrijednosnog javnog opredjeljivanja stoga je uvelike slozenije od nacina definiranja politickih vrijednosti i preferencija drugih biskupa.PREDSJEDNIK REPUBLIKE JE IMAO POTPUNO PRAVO KADA JE TO PITANJE POKUSAO RAZJASNITI S JEDINIM ZA TO NADLEZNIM-OPUNOMOCENIM PREDSTAVNIKOM SVETE STOLICE U HRVATSKOJ.RASPRAVA O POSTUPCIMA VOJNOG ORDINARIJA POSVE JE LEGITIMNA,ALI JE NELIGITIMNO SVAKO NASTOJANJE DA SE POD PLASTEM TOG PROBLEMA DOVEDE U PITANJE PRAVO CRKVE DA DEFINIRA VRIJEDNOSTI KOJE VJERNIKE TREBAJU VODITI U ODABIRU STRANACKIH PREFERENCIJA.
("Vjesnik")
|
