Fra Petar Andjelovic-LJUBAV PREMA DRUGIMA
Srecko Dzaja je svoje izlaganje o povijesnim okvirima kulture djelatnosti bosanskih franjevaca na simpoziju o fra Grgi Marticu 1972.u Sarajevu zakljucio slijedecim zapazanjem:
"U plejadi Jukic,Martic,Nedic,Knezevic,Sunjic,Baltic itd.otkrili bismo klasicni tip intelektualca,koji se prema postojecem poretku svoga vremena odnosio lojalno,uklapao u njega i radio za njega,ili romanticni tip,koji se povlaci izvan drustava na svoj blazeni otok egzistiranja,ili pak tragicni tip intelektualca,koji je svoju zemlju i svoje drustvo budio tako dugo iz mrtvila dok i jedno i drugo nije morao naputiti;jednom rjecju,otkrili bismo citav niz prijelaznih stupnjeva izmedju dvorskog pjesnika i dvorske lude,na jednoj strani, i proroka koji strada,na drugoj strani,odnosno citav niz izmedju fra Grge Martica i Franje Jukica,ako njih dvojicu definiramo kao ekstremne pozicije u ovoj plejadi."
Ako se vratimo nasem vremenu,lako cemo primijetiti da se situacija na neki nacin ponavlja.Spominjani Ivan Sarcevic ce u svom nabrajanju vrsta redovnika reci da postoje i"oni koji pokrecu kotac drustveno-politickog zbivanja naprijed i nabolje",videci njihovu posebnu ulogu u"prociscivanju nacionalnog identiteta".Taj problem je zaokupljao bosanske franjevce tijekom cijelog dvadesetog stoljeca.Na njegovom je pocetku nadbiskup Stadler,na Prvom hrvatskom katolickom kongresu odrzanom od 3-5.rujna 1900.u Zagrebu,u svom govoru proklamirao"nas klerikalni program za 20.stoljece",kako je izvijestio urednik sarajevskog lista"Vrhbosna"i Stadlerov nasljednik na mjestu sarajevskog nadbiskupa Ivan Ev.Saric.
LIBERALI I KLERICI
Specificnost toga klerikalnog programa,kako to ocjenjuje Srecko Dzaja,sastojala se u tome da su njegovi pobornici,pored uobicajenih ultrakatolickih zahtjeva na drzavu i drustvo"slijedili i nacionalno-ideoloske velikohrvatski inspirirane interese",cija je posljedica bilo umnozavanje stereotipa o neprijatelju.Stadler je zahtijevao
vodecu ulogu Crkve i katolickog episkopata i u odgovarajucem politickom gibanju bosanskohercegovackih Hrvata na pocetku 20.stoljeca.On je u svom tisku proucavao hrvatsku liberalnu inteligenciju koja je zajedno s franjevcima trazila suradnju s Muslimanima:1."Politika i religija su nerazdvojne kao tijelo i dusa,i kako odvajanje duse od tijela donosi covjeku smrt,tako i razdvajanje politike i religije nosi u sebi opasnost rusenja citava zivota";2."Tolerantium religiosam esse impiam et absurdam".
Ova velikohrvatska konstrukcija bosanskohercegovackih Hrvata raspast ce se tek tijekom ratnih godina,i to 1917,kada se na horizontu zapocela ocrtavati propast dvojne Monarhije.Zapravo i nije bilo,reci ce S.Dzaja,"nikakva rascjepa hrvatskih gradjanskih snaga u BiH na velikohrvate i jugoslaviste,negom samo na liberale i klerike".
U tom austrougarskom razdoblju zavrsena je stoljecima duga era klasicnog konfesionalizma(S.Dzaja)u BiH i zapoocela je epoha nacionalizma,samo sto u nasem slucaju konfesionalizam nije bio smijenjen nacionalizmom nego je prvo prevedeno u drugo.Ostale su u BiH tri grupacije koje su razdvojene ne jezicnim barijerama,nego razlicitim vrijednosnim mjerilima i predodzbama o proslosti i buducnosti.To je zasigurno jedan od bitnih razloga sto su se u zemlju,nakon sloma komunistickog sustava,vratili kaos,rat i mutno stanje sve do danas.
Brojni su bosanski franjevci koji su svjesni ovakvog stanja i koji nastoje pokretati"kotac drustveno-politickog zbivanja naprijed i nabolje".Oni,ne odlazeci u sinkretizam i lazni mir,ne zaboravljajuci svoje narodne,kulturne i religiozne posebnosti,zagledani u primjer sv.Franje i fra Andjelka Zvizdovica,zele biti s drugima i drugacijima,zele voditi s njima dijalog,pa i onda kada bi se moglo pomisliti kako se nema o cemu razgovarati ili kako ne postoji mogucnost zivota zajedno.
Oni znaju da ce,izdaju li ovo,ne potrude li se oko ovoga,izdati jednu od najvaznijih zadaca i zahtjeva krscanske vjere,a to je ljubav prema drugima,drugacijima,prema strancima.Najopasnije je kad se ovo pocne dogadjati iz lazne nacionalne politike,kad netko sebi skroji religiju po svojoj mjeri,kad ona prestane biti krscanska religija.Kad bi se to dogodilo,bosanski bi franjevci izdali ne samo svoje franjevastvo nego i krscanstvo.
KRIZA ISTINE
"Pravilo i zivot manje brace jest ovo,opsluzivat sveto Evandjelje Gospodina nasega Isusa Krista",stoji u Potvrdjenom pravilu(PPr 1,1)Franjevackog reda.Ovu preozbiljnu recenicu potisnuti u zaborav nije dopusteno nijednom franjevcu.Ne moze to,rekli bismo,uciniti ni onaj koji se usudjuje,makar i povreemeno,nositi ga.Nemoguce je,da ova recenica,od vremena do vremena,ne dovede svakog franjevca pred njegov evandjeoski identitet,
proizvodeci u njemu,ako je iskren,krizu istine.Normalno bi bilo,da svaki franjevac kad susretne ovu recenicu,uoci razliku izmedju onoga sto zivi i cini i onoga sto je pozvan zivjeti i ciniti.Mozda se to nekome dogodilo i danas,na ovom regionalnom sastanku?!
U svakom slucaju ovakvi susreti ne smiju proci,a da se franjevci ne prisjete onoga sto stoji u Pravilu njihova zivota."Savjetujem svoj braci",kaze sv.Franjo,"opominjem ih u Gospodinu Isusu Kristu,i poticem da se,kad idu svijetom ne pravdaju i ne prepiru rijecima i neka druge ne osudjuju,nego neka budu blagi,miroljubivi i cedni,krotki i ponizni i neka sa svakim uljudno govore kako se dolikuje"(PPr 3,10-11).Pitanje je sigurno na mjestu:Trebaju li bosanskim franjevcima bolje upute za njihovo bavljenje politikom,ma sto se pod tim podrazumijevalo?!
(Fra Petar Andjelovic-"FRATAR I NJEGOVA BOSNA")
|
