"Miro nakon dugo vremena za Vas!"
PREDA MNOM SE LJUŠTI ČOVJEK
Preda mnom se ljušti jedan čovjek.
Da bih opisao kako to izgleda, silazim za njim s tramvaja, pogledom
zahvaćam kašetu s rajčicama što je čovjek drži uzdignutu na lijevom ramenu,
i to je u redu, ljudi, pogotovo trgovci, svašta tegle sa sobom.
Ali pogled, ćudljiv kakav već je, ne napušta te rajčice, uporno sjedi na njima,
gnječi ih, ili su već bile zgnječene i prije nego što je zasjeo na njih.
Da, pomislih, trule su, pa i nagnječene, sok se zgušnjava u njihovu podnožju,
a ono što se ne zgusne diže se u zrak koji su zaposjele ose (ne znam otkud, nisu
mogle biti s nama u tramvaju).
To me već brine, teret truleži na njegovim ramenima, što ga prisiljava da ju nosi?
Može biti da se trulež izdigla kroz njega, doputovala iz
dubine i sad cvrči na granici tijela, a on ju nosi, pokazuje svima čiji se besramni pogled ne skanjuje zuriti?
Ili će biti da mu je ta trulež nametnuta, došla odozgo, sa strane, odnekud, pa ju
zbog nečega biva prisiljen tegliti?
Pogled potom spuštam (napuštam rajčice, kažem im zbogom) na njegovu slobodnu
ruku, nabreklu od težine što mu zapravo oduzima slobodu pa pomišljam kako na njemu nije slobodno ništa osim nogu, a i one ga tegle, ne idu kamo bi
htjele, nekamo svojeglavo, preko ceste, između auta,
kamo ubrzo nestaje,
s tri prepuna najlonska logora naguranih plastičnih boca.
NE MOGU GOVORITI O MUŠKARCIMA KOJE PRIDRŽAVAJU DRUGI MUŠKARCI
Ne mogu govoriti o muškarcima koje pridržavaju
drugi muškarci uglavnom uspravnoga hoda,
još manje
o muškarcima koje pridržavaju
žene
to je pridržavanje surogat njihova hoda
kao onome pijancu iz parka
koji misli da hoda sam a zapravo se toliko naviknuo na ono drugo čvrsto tijelo
kraj sebe pa ga više ne doživljava kao tijelo čak ni kao štaku
(zapravo, kao da želi reći – vidi, odbacio sam i štaku)
osjeća ga kao sigurnost
kao sebe kao nekad (ne zna kad)
hoda kraj toga tijela kao sebe
i ne zna se je li dobro da ne zna
da to tek drugo tijelo samo hoda
SVOJE BI SE TEŽINE HTIO RIJEŠITI PA O TIJELO VJEŠA UTEGE
Svoje bi se težine htio riješiti pa o tijelo vješa utege.
Ali što će mu utezi kad je sam sebi dovoljan teret.
Dok trči, on to ne zna, jer da zna, ne bi trčao, po krošnjama bi vješao čudno
voće.
Zato trči, svako poslijepodne, onda kad mu sunce po stazi razvuče sjenu,
onako tanku kakvim se ujutro pred ogledalom zamišlja.
Preselio se taj sitnobrki čovo u te dvije bućice u rukama
a svaka zemlji teži kao
obješeno tijelo gornjostubičkog seljaka na slici Krste Hegedušića.
Još mu i kapljice znoja odnose tijelo, raspršuju ga uz prašni put, unose genetski
razdor u okolno bilje.
Kroz sportsku mu majicu napokon probijaju rebra, kao da i ona napuštaju
tijelo.
Svakoga dana pušta sve duži sve tanji brk - možda će ga spustiti i do zemlje,
mravima otvoriti put do svojih nozdrva, predati im se,
neka ga razvuku, ono što preostane, po cijeloj zemlji,
gdje god mu se vukla sjena.
TI, KOJA KOSOM MLATARAŠ LIJEVO-DESNO
Ne daju mi čitati u tramvaju, a posebice ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno.
Bacaš mi je posred stranice, pljuuus, nestaju sve riječi da bih podigao pogled.
Što bi rekla Jane Hirshfield, zašto sam zastao
usred njezine pjesme To Judgment: An Assay?
Ti mi svojom kosom mijenjaš život,
kao što «artičoka mijenja okus
svega što se jede poslije nje», kaže Jane.
Kosa je čudne naravi, prividno mrtva: možeš je rezati, paliti, a ipak raste.
I onda je moji živi prsti prevrću, zapliću se u nju, upliću svoj život, tuđi život,
mijenjaju im okus.
Recimo da ti odjednom poželim vidjeti lice dok zabacuješ kosu.
U najboljem slučaju mogu se nadati
tek bljesku tvojih ruku, koje će se pojaviti iznenada,
podignuti kosu, prstima je pročešljati,
a onda opet pustiti da pljusne
preko stranice knjige, nemilosrdno,
poput vode što ju na kraju smjene u brijačnici
iz kante izbacuju na ulicu.
BEZ SVOG JE TIJELA ŽENA KOJA HODA STAZOM
Bez svog je tijela žena koja hoda stazom
štapovima se potpomažući
S prvim je zamahom štapa izgubila polovicu tijela Druga je
polovica otišla sa zamahom drugog štapa
Sad štapovi stazom sami hodaju
nepokretnosti stabala ne mogavši se načudit
(sve pjesme m.kirin)
|
