Edo Popovic-SAN ZUTIH ZMIJA
ISPOD DUGE
...U selo smo dosli pocetkom ljeta.Mirni ljetni dani ispunjeni mirisnim zrakom koji se s brezuljka slijevao u dolinu,
zrakom koji smo pili,a ne udisali.Selo je tada imalo ime,crkvu siljata zvonika cije je zvono triput dnevno podsjecalo stanovnike da se blizi sudnji dan,groblje,trgovinu mjesovitom robom ispred koje smo u predvecerje sjedili i ispijali pivo,cvjetnjake,kuce...Drevne drvene kuce strmih krovova s izrezbarenim vijencima i balkonima obraslim brsljanom,cija je unutrasnjost mirisala na lavandu i prohujala vremena,a koje su,pogodjene fosfornim granatama,nestajale brze od treptaja oka.I katnice od crvene cigle s velikim dvoristima i gospodarskim zgradama,
koje su sporo gorjele,praskale crijepovima,dimile se danima.Iza kuca sterali su se vrtovi,oranice,mocvare i smaragdne sume odakle su nocu dopirali jezivi krikovi,a jutrima dolazile mlijecne magle.
Seljaci su nas primili sutke,znajuci da smo dosli zbog onoga sto ce uskoro doci.Dopustili su nam da spavamo u sjenicima i stalama,bez rijeci su nam,kad bismo zatrazili,davali staklene case,salice za kavu,svakojake sitnice za koje nema mjesta u vojnickom rancu,nijemo su promatrali kako se uvaljujemo njihovim kcerima i zenama;prihvatili
su nas,osjecali smo to,kao krumpirove zlatice,ili neku slicnu posast koja s vremena na vrijeme pohara njihov kraj i ode kako je i dosla,vazuci i procjenjujuci jesmo li vece ili manje zlo od onoga koje ce uskoro doci.Bili smo stran,
dotad nevidjen virus u zamrsenu tkivu njihovih medjusobnih odnosa i dnevnih rituala u koje nismo ni pokusali proniknuti.Nismo im,svakako,bili dragi.
Nismo im bili dragi,ali se nismo obazirali na to.Danju smo sjedili na uglacanim drvenim klupama ispred trgovine,
ispijali pivo i zvizdali za djevojkama.Ili smo skitali brdima na sjeveru,istrazivali duboke,stjenovite usjeke,slijedeci tokove bezimenih ledenih rjecica.Tumarali smo mocvarom prepunom lopoca zutih i bijelih cvjetova,zvizduka i krikova nevidljivih ptica,sve do rijeke,spore i mutne,iza koje se nalazilo ono zbog cega smo bili tu.
Noci su bile crne,sparne.Lezali smo u toplim,zagusljivim sjenicima,u mracnu prostoru ispunjenu zveketom lanaca,puhanjem,rezanjem,stropotom,nerazumljivim zvukovima od kojih te podilaze zmarci.Jedini prijateljski zvukovi bili su dovikivanje straza i detonacije s druge obale,odakle su sredinom ljeta pocele stizati kolone izbjeglica.
Zadrzavali su se kratko,tek toliko da ispricaju svoje ruzne price.Slusali smo ih sutke,povremeno kimajuci glavom,
jer im nista drugo nismo mogli pruziti,niti su oni ista trazili.Zene su tu vodile glavnu rijec.Jaukale su,grcale,
prijeteci podizale nejake sake i izgovarale teske kletve koje imaju dostici buduce generacije onih koji su ih izgnali,i koji ce uskoro doci.Muskarci su sutke sjedili u prasnjavim jarcima pokraj ceste,puseci i ukoceno zureci tamo odakle su dosli.Djeca su bila u redu,sva ta guzva kao da ih se uopce nije ticala.
Potom je kolona teskim koracima odlazila cestom prema unutrasnjosti,bogzna kamo.Docekali smo i ispratili mnogo takvih ljudi.Imali su ista lica,bili su nalik jedni drugima,mozda zato sto su im price bile nalik jedna drugoj,ili sto su svi bili s one druge obale,golema,posrcuca kolona slicnih sudbina.Trubac ih nije sazaljevao.
Gnjide,frktao je gledajuci kako odlaze.Ne kuzim.Otici samo tako,ostaviti sve,sve izgubiti.
Vjerovao je da dobiti mogu samo oni koji se usude ostati,ne shvacajuci da su istinski dobitnici daleko odavde,
daleko izvan domasaja narajcanih topova.
I seljaci su,krisom,odlazili za tuznim kolonama.Posljednji je otisao trgovac.Jednog jutra na vratima trgovine nasli smo poruku:
ZATVORENO.VRACAM SE KAD RAT ZAVRSI.
Odlicno,rekao je Elias obijajuci bravu.Sve sto popijemo,platit cemo kad rat zavrsi.
Nismo imali vremena sjecati se tih ljudi,jos manje zaliti za njima,jer je uskoro,s druge obale,doslo ono zbog cega smo bili tu.
A zbilja je to bio krasan cirkus...Izvirali su odasvud...Citave gomile nabrijanih tipova..Iskakali su iz mraka...iz jutarnje magle...iz oblaka dima dimnih raketa...Pa trkom na nas...Opla,copili smo djavola za rep...Plesemo...Podij
je zatrpan smrskanim komadima...Cigle...crijepa...stakla...drveca...ljudskog mesa...Pazi na korak...Drzi se cvrsto,
inace ces pasti...Da,tu su i svinje...Ne petljaju se u ljudske poslove...Vrebaju iz prikrajka i cere se..."Hej,
prasac,ovo je super,ha?"...Rascvjetali metal razdire utrobu...gori...To je bolje od tripa...A onda,mraci se pred ocima...Taj mrak...Taj zujeci mrak...Mrak strsljenova gnijezda...Kuc-kuc...Gdje je svjetlost,gdje su oblaci,boje,
nebo?...Gdje?...Jedan doziva oca...Jedan majku...Jedan brata...Jedan boga...Nitko se ne odaziva...Ne cuju ih...I bog i otac i majka i brat daleko su...na sigurnom...A oni koji ih cuju isuvise su zauzeti ili ubijanjem ili umiranjem da bi se odazvali...Umiru sami...pod mracnim,ljepljivim,otrovnim nebom...raskolacenih ociju...Ne umiru svi na isti
nacin...Svatko tu doda nesto svoje...Jednome iz ociju curi zaprepastenje...Kao da je smrt nesto novo...Kao da se
to nikada prije njega nije dogodilo...Kao da se ovamo dolazi zivjeti...Jedan je razocaran..."To je,dakle,ta smrt.
Pa cemu onda sav ovaj teatar?"...Jedan lezi na ledjima,rasirio ruke,zgrcio prste u kandze,izbuljio oci,razjapio usta,isplazio jezik...ruga se necemu...Zbilja izgleda smijesno...Jedan iskrivio lice u gadljivu grimasu..."Malcice reda i cistoce ovdje ne bi naskodilo"...Jedan rukom tjera muhe s rane na trbuhu...Cudi se...Vidi muhe,a ne vidi ruku...
Jedan se raspituje za rucak...Jedan za svoju saku...Jedan je ljuti sto jutros nije ulastio cizme...Jedan psuje mater
svima...Jedan se zali na tijesne hlace...Jedan jeca i prica s djevojkom..."Sve je u redu,ljubavi"...Jedan se trese u
groznici,cizmama ispisuje ludjacke sare u prasnjavu jarku...Jedan samo vristi...Jedan plus jedan plus jedan plus
jedan plus jedan plus jedan...citave vojske mrtvih,velicanstvene poput tornjeva katedrala.
Ali problem je s lijepim stvarima u tome sto ne traju dugo:oni prijeko opametili su se.Nema vise spektakla,nema masovnih scena,nema dobrih zabava...Nema svinjskih banketa...
|
