drago boric
četvrtak, 08.11.2007.
Azem Vllasi
...Kada u zivotu prodjes mnogo i svasta,u zrelim godinama imas potrebe da se na neki nacin vratis svom kraju i najsretnijem dobu zivota-djetinjstvu.Dakle mjestu i uspomenama za koje te taj period zivota veze.Tamo ti se cini da poznajes svaki kamen,svaki zbun,ali da i oni poznaju tebe.Cini ti se da pricas sa njima.Izgledaju ti bolji i ljepsi od rajskih vrtova,kako ih mastoviti pjesnici opisuju.Imali smo skromnu vikendicu na imanju koje sam od oca,a on od svog oca,nasljedio.Zapalili su je zlikovci tokom rata `99.Poslije rata smo je obnovili u malo izgledniju kucu.Prosao sam svijeta,i dalje puno putujem,ali nigdje se bolje ne odmaram i ljepse ne spavam nego tamo.Svidja se i Nadiri,ona je bila inicijator da tamo sagradimo vikendicu,mozda bas zato sto je imala sasvim drugacije djetinjstvo-zivjela u gradu,u stanu.U mom selu smo proveli ona paklena tri mjeseca tokom rata,proljece `99.Posto smo prezivjeli,ubjedio sam sebe da to mjesto cuva nasu srecu...Sociolozi kazu da najuspjesniji ljudi koji uspiju planirati svoj zivot,jedva isplaniraju 50% toga.Drugih 50% ide nekim svojim tokom.Sudbina,ponekad kazemo.Moj je zivot do sada u mnogo cemu bio zaista zanimljiv.Zgodan za neki film!Ha-ha!Mnogo toga ne bih promijenio i kada bih opet krenuo iz Robovca.A drame koje su mi se desile nisam mogao planirati ni izbjeci,odnosno nisam im nikako kumovao.Desile su mi se zato sto sam se pred zlom isprsio da ga zaustavim i to prilicno usamljen u tadasnjoj Jugoslaviji.Ali upravo zbog toga sto su tu moju neravnopravnu bitku drugi mirno gledali,ukljucujuci i moje Bosance,pa Hrvati,Slovenci... |
