Vesna Biga-AUTOBUSNI LJUDI(Pogovor)-2
...Nikada se nisam bavila onim sto se kod nas zvalo"javnopoliticki rad",niti bila clan neke politicke partije,ali,bez obzira na to,pocela sam,samim sam svojim postojanjem na ovim prostorima,razmisljati o krivnji,odnosno jedne vrste krivice nisam se mogla osloboditi-"grijeha necinjenja".Najjednostavniji"izgovor",a najblizi istini,bio je da nista i nisam mogla uciniti u onim okvirima koji su se nudili.Da demonstriram protiv rata?Povremeno bih se nasla na nekom od mirovnjackih skupova u Beogradu ili na nekom protesnom skupu u Zagrebu,no veoma brzo dobila sam osjecaj da je to naprosto lak nacin da covjek stekne utisak da nesto ipak cini,potpuno svjestan da to nema nikakvog ozbiljnijeg utjecaja na same dogadjaje.A i mnogi koji su upraznjavali ovakve aktivnosti,ne svi,naravno,
cinili su mi se poput nedjeljnih posjetitelja crkve,koji ritualno,propisanim jezikom humanizma lickaju svoj ponesto ofucani i staromodni super-ego,koji jos uvijek ne priznaje da se mnogo sta oko nas i u nama promijenilo.Cesto su to bili bas oni"svoji na svome",koji nisu osjetili prave uzase bezdomnosti,rizika,smrti...Za razliku od njih,ja sam zivjela na nicijoj zemlji,stjecajem okolnosti prisiljena da slusam obadvije,medjusobno suprotstavljene,
neprijateljske propagande,kojima se sve vise prikljucivala inozemna medijska glad,koja je takodjer birala podatke u skladu sa svojim ciljevima i po svom nahodjenju.Prave politicke alternative,dakle,nisam vidjela u politickim djelatnostima koje su se oko mene odvijale.Cinilo mi se da su oko mene neprestano"ljudi jedne strane",bilo da je to vlastita nacija,bilo da je njihova aktivnost bila protiv vlastite nacije uperena.Obadvije strane cesto su bile podjednako zasljepljene svojom"pravdom",podjednako neumjerene u svojim stavovima,cesto u sasvim histericnoj,
neprihvatljivoj formi iskljucivosti.No,i pored svih ovih obrambenih mehanizama koji stoje izmedju mene i moje moguce aktivnosti,odnos prema vlastitoj sutnji do danas nisam razrijesila.Otuda i moja nedoumica oko toga da li ce ovaj dnevnik moci posluziti kao izvjestan prilog"govoru",i nada da,mozda,barem donekle,hoce.
Putovanja na koja sam krenula,izmedju Zagreba i Beograda,puna sitnih prakticnih poslova,istrzanih ratnih ispovijesti,koje su se brzo smjenjivale,kao i raznih granicarsko-carinskih uzbudjenja,sasvim su izmijenila moj relativno uredan doratni zivot,pretvarajuci ga odjednom u kaos,fizicki napor koji je uvijek iznova trebalo svladavati(trajala su otprilike izmedju petnaest i dvadeset pet sati,ovo drugo cesce).Dnevnik sam uglavnom pisala odmah poslije puta,sa ciljem da sacuvam sto vise originalnih iskaza mojih sugovornika i suputnika.Taj put i ti"autobusni ljudi"sad su dijelom i sadrzaj ovog dnevnika,uz zapise o pojedinim danima u Zagrebu i Beogradu,koje smatram donekle karakteristicnim za"atmosferu"rata,narocito u odnosu na dozivljaj"izmjestanja",vlastitog pomjeranja iz prostora dotadasnjeg zivljenja,jer je upravo to u ovom ratu bilo karakteristican obrazac promjene u nacinu zivota mnogih ljudi na podrucju bivse Jugoslavije.
I jos jedan kratak osvrt na strah od pristrasnosti na tu narcisoidnu zelju da se dosegne utopija objektivnosti.
Smatrala sam i onda,kao i sad,da je zapravo nepristojno pitati nekog za nacionalnost,odnosno da taj podatak pripada podrucju intime,i to,naravno,nisam nikada ni cinila,(no,valjda potaknuti zbivanjima,mnogi ljudi su naprosto sami hrlili da se izjasne.U ovom ratu i na ovim prostorima to je prakticki postala gotovo neizbjezna informacija,a u ovom dnevniku-podatak koji cesto osvjetljava neki iskaz,odnosno objasnjava dogadjaj koji je njime upravo i bio izazvan,pa se,dakle,i pojavljuje kao relevantan za mnoge ljude).Ali,i u Zagrebu i u Beogradu dogadjalo se da su mi ljudi postavljali bas to pitanje-sto sam po nacionalnosti?Ili su se ponasali kao da"znaju"unaprijed,a da me nisu pitali.
Ja se,pak,kao i na putovanjima,uglavnom nisam izjasnjavala,gdje god je to bilo moguce.Pomirila sam se s tim da cu za mnoge ostati"netko izmedju".Konacno,dozivjela sam,barem donekle,i zagrebacko i beogradsko
"bombardiranje/bombardovanje",bila u Zagrebu u vrijeme najzescih silazaka u podrume,i u Beogradu u doba iscekivanja bombardiranja,kao i u doba najzesce inflacije i oskudice za vrijeme ovog rata.Dakle,donekle sam podijelila nevolje i Zagreba i Beograda,upoznavsi,u medjuvremenu,do detalja benzinsku pumpu u Kaposvaru,na kojoj su se ukrstali autobusi koji vode u ta dva,u ovom ratu krajne suprotstavljena grada.
|
