Mevlida Karadza-PREZIVJETI U SARAJEVU(Moja mala crvena teka)
RATNI DNEVNIK PROFESORICE JEZIKOSLOVLJA("Treba govoriti da Bog ne zaboravi"-bosanski fratri)
Knjiga doktora lingvistickih nauka,Mevlide Karadze,pod naslovom"Prezivjeti u Sarajevu",objavljena je na francuskom jeziku("Survivre a Sarajevo";Periples edition Labor,Brixelles,1995).
Dnevnik zapocinje recenicama:"Ova knjiga je sastavljena od zapisa stvorenih u toku sedamnaest mjeseci u Sarajevu.Potreba da se zapise i opise sta se desava,sta se mijenja,javila se u meni,a i u mnogim mojim sugradjanima,cim su ispaljeni prvi meci i na moj rodni grad pale prve granate".
Tematikom Dnevnik podsjeca na bezbrojne univerzalne motive koji govore o utamnicenim,suznjima,mucenicima i nevinim stradalnicima(Ovidije,Andric,DNEVNIK ANE FRANK,Stajnerovih 7000 DANA U SIBIRU,Dostojevski...)
Sudeci prema naslovu,tema"Prezivjeti..."mogla bi se citaocu uciniti neprivlacnom,teskom i oporom,ali Sarajlije koje su prezivjele ratne strahote u ovom gradu tesko ce se odvojiti od knjige dok je ne procitaju do kraja.
Kako to autorka"zatvori"citaoca u svoje stranice i cime se tako visoko uzdize iznad kataklizmicnih uzasa koje opisuje?Na ovo se moze i metaforicki odgovoriti.Time sto se u jednom cistom i bistrom pripovjedackom potoku neprestano odslikavaju:istina,iskrenost,ljubav,razum i bogatstvo duse,pa zlo i tama padaju na dno toka.Ona
dostojanstveno,odmjereno i bezinteresno pise o onom sto ugrozava njen zivot,kao da se sve nekome drugom dogadja(Emanuel Kant:"PRAVA LJEPOTA JE BEZINTERESNA").
Mevlida Karadza ima neodoljivu potrebu da u svakoj situaciji analizira,pita,misli,daje odgovore.Njeno darovito uocavanje i opisivanje detalja i duboko intelektualno i emotivno prozivljavanje stvarnosti oko sebe-obiljezja su njenog pripovijedanja.
Jezgrovito napisane,analiticne i dokumentovane istine u njenim recenicama,nedvojbeno,pripadaju i naucnom nacinu saopstavanja.Ona kazuje:"Poslije sam tek saznala da sam neprekidno dozivala Sanju,da sam,osim manjih povreda teze ranjena u lijevu nogu,da je granata udarila u balkon i spoljni dio sobe.Na tom zidu je bila biblioteka sa knjigama u dva-tri sloja,sto je donekle ublazilo udar.Pravo cudo je da me izmedju tolikih gelera i u potpuno razrusenoj sobi teze povrijedio samo jedan.Raznio mi je misic lista na nozi,kost koja se zove fibula i presjekao nerv peroneus koji regulise podizanje stopala pri hodu(...)Pocela sam da ucim hodati na stakama".I ovdje autorica ne govori da je imala srecu,da je dobro prosla,ne,ona analizira,njoj tu nesto nije pravilno,nije logicno:"...izmedju tolikih gelera u potpuno razrusenoj sobi teze povrijedio samo jedan."Ona ovdje,i u ovakvoj situaciji,istrajava u maniru profesorskog kazivanja i gotovo impersonalno se postavlja.Njena recenica"Pocela sam da ucim hodati na stakama"-gotovo vedro zvuci,a u kakvim je uzasnim mukama bila kada je morala da poslije ranjavanja,sticajem prilika,pod vatrom iz snajpera sa brda,pjesaci oko dvanaest kilometara nekoliko puta sedmicno-o tome samo uzgred govori.Ona nigdje izravno ne kaze koliko je dugacak taj put.Medjutim,Sarajlijama je poznata udaljenost od Alipasinog polja,gdje je stanovala,do Bolnice,gdje je morala da ide na previjanje i da obidje Institut za jezik,gdje je radila kao direktorica,a kome je prijetila totalna devastacija.Kao uzgred saznajemo da je preko nekih opasnih raskrsnica morala i da pretrci.
Tok i ritam njenog kazivanja neprekidno i snazno pulsiraju:silna je njena potreba da saopsti novi detalj,novim svjetlom-sto sve podsjeca na strukturu i poetiku monodrame.Dnevnik Mevlide Karadze ima umjeticku,istorijsku i
sociolosku vrijednost.
Paljenje i unistavanje knjiga u Sarajevu u posljednjih stotinjak godina gotovo da je bilo istorijske zakonomjernosti(ratovi:1914-1918;1941-1945;1992-1996).Rijetko ko je mogao da sacuva djedovu biblioteku.Paljenjem knjiga ljudi su se spasavali od smrtonosne studeni;naoruzane rulje spaljivale su i bacale knjige"zbog politicki nepodobnih pisama"(arabica,cirilica,hebrejsko pismo,latinica);njima se svercovalo;od nevoljnih i gladnih ljudi kupovane su i prodavane budzasto.
Gorjele su i knjige i spisi napisani prije dva i vise milenijuma(Kvintinijan,Pseudolongin,Periipsos,Spis o uzvisenom i dr.),a bas u njima se spominje uzvisenost i vrijednost istine i postenog kazivanja-sto je dostojno svakog dobrog knjizevnog djela.
Publicista Enes Cengic zabiljezio je ovaj dijalog sa Krlezom:"Ostajete li kod Thomasa Manna i njegova uticaja?"-"Kako da ne,i od njeg sam stosta naucio,kao i od Andre Gidea.Njegov DNEVNIK je sjajan.Gide je veliki majstor u nacinu kako pise,u nacinu kako se izrazava,u stilu i jeziku.On stoji na stanovistu da treba pisati samo istinu..."
(E.C.-"S KRLEZOM...",knjiga 4,str.104).
Niko ne moze odgovoriti na pitanje-koliko je kod nas u Bosni i Hercegovini izgorjelo knjiga koje su ljudima bile putokazi istine u zivotu.
Medjutim,ovdje se desava cudo.Poslije rata(1996)nastaje renesansa u duhovnom stvaralastvu.Nasi ljudi dobijaju medjunarodne nagrade i priznanja za najbolje filmove i scenarije,prevode im se knjizevna djela na strane jezike.
Mevlida Karadza preletjela je preko vatri i nadzivjela ih,a u rukopisima ima nekoliko knjiga pripremljenih za stampu.
Milivoje Jeftic
|
