Ante Tomic-DAVLJENJE SONETNIM VIJENCEM
Dogodilo se jednome mom prijatelju da je ugostio jednoga pjesnika.Pjesnik,bogati,pomislio je moj frend naivno,pa se rastrcao da mu ugodi,narezao prsuta i sira,aranzirao ih rotkvicama i maslinama,natocio vina kakva nije bilo ni na kanskoj svadbi,zena mu u kuhinji hitro mijesi tijesto za njoke,moze pasticada za veceru,pita on poetu servilno.A poeta gotovo ni da pipne onaj prsut,odbija pasticadu s njokama,samo za vino mari.Natace casu za casom i tako lucidno i naobrazeno zbori o Sudbini,Bogu,Vjecnosti,Zeni...da se njegovu domacinu svako malo od ushita odsijeku noge.
I sad,u neko doba,nestade vina,bard najednom zasuti.Ojadjenome domacinu isprva nije jasno sto se dogadja,da nije mozda necim uvrijedio velicinu.Onda skonta da velicina pozudno zuri u njegov bife.Pardon,jeste li mozda za nesto zestoko?Pa moze,kaze pjesnik skroman kakvim ga je Bog dao.Moj prijatelj sada mu stade tociti najskuplji i najfiniji alkohol sto ga ima u kuci,pa onda nesto malo manje skupo i fino,pa jednostavnu domacu rakiju,pa rakiju kojom pere prozore...a velikan nase literature sve jednako loce i sve jednako mudroslovi o Ljubavi i Dusi,Poeziji,
Svemiru...i,upravo kada se njegov domacin uplasio da mu jos samo losion za brijanje moze ponuditi,poeta
iskolaci oci,zagleda se uzasnuto nekoliko casaka u daljinu,pa stade bljavati po sagu.
"To je zeludac!"
"Evo,pogledaj",pokazuje mi prika mrlju vidljivo bljedju od ostatka tepiha,"to se ne da ocistiti.Ja ne znam sta taj jede kad je ovako izgrizlo boju."
"To je zeludac!"prosaptao sam udivljeno.
I doista,pjesnici imaju zeludac.Ne znam kakva su u tome smislu vasa iskustva s njima,mozda,ako imate srece,
uopce nemate iskustva te vrste.Ja znam dvadesetak pjesnika i pod punom moralnom i materijalnom odgovornosti mogu kazati da ih znam najmanje petnaest previse.Ne kazem,zna tu biti sjajnih tipova,dobrih pisaca i dobrih ljudi,
no u vecini slucajeva prema pjesniku covjek treba biti oprezniji nego prema seropozitivnome.Ilustracije radi,ima tako jedan sto je pocetkom osamdesetih obilazio urede ravnatelja skola nudeci njihovim knjiznicama otkup njegove
zbirke stihova o Titu.A tko je tada smio kazati da ga ne zanimaju stihovi o Najvecem Sinu.Zbilja vas ne zanimaju?!Moze li mi to,molim vas,dati napismeno?Istu metodu ista persona primjenjuje i danas,ovaj put kao nakladnik zatvorskih memoara jednoga politicara.Vi se jamacno salite,kaze on,
podmuklo se smjeskajuci,ravnodusni ste na stradanja jednoga vidjenog hrvatskog muza u srbocetnickim kazamatima?!
A jedan sto je jednome pjesniku posudio pare mi place kako njegov duznik sada spila CUDJENJE U SVIJETU."Ja mu kazem,onako u sali:PJESNICE,ZNAS SVOJ DUG",jada se vjerovnik,"a on se samo priglupo cereka i pusi MOJE cigarete."Pa onda ona znamenita zgoda s onim klasikom nase literature sto je slusao gdje njegovi prijatelji
u birtiji laprdaju protiv drzave pa ih otisao prijaviti u policiju.Kada su ga pitali zasto je zaboga ucinio tu svinjariju,svoj je postupak lakonski objasnio rijecima:"Decki,pa znate da sam pizda!"
Dobro,u ovome bi slucaju covjeka mozda i mogao amnestirati njegov iznimni talent,no,ako bolje pogledate,golema
vecina onoga sto se u nas potura pod poeziju obicno je knjizevno smece,tanke misli i banalni srokovi,zapravo nista sto ni vi sami ne biste mogli napisati,samo da nemate pametnijeg posla.Vjestiji u strojopisu mogli bi godisnje
objaviti tucet knjiga s takvim glupostima.A,za pravo reci,to se i radi.Ima u nas pjesnika sto godisnje znaju objaviti
i po pet knjiga.Takvi zacijelo racunaju:"U prvome tromjesecju ove godine,ne racunajuci skart,napisao sam sest tisuca sedamsto osamdeset i pet stihova,sto je sedamdeset i osam cijelih pedeset i dva posto vise nego u istome razdoblju prosle godine."
Takvi skribomani upravo teroriziraju nasu provinciju svojim pjesmama.U provinciji je,naime,stanje u pjesnistvu najgore:u odsutnosti kakva drugog kulturnog sadrzaja opcinstvo je osudjeno na veceri poezije i obicno ne zna da na svijetu ima i zabavnijih i pametnijih stvari od nemuste poezije njihove lokalne knjizevne velicine.Jednom sam bio na jednoj takvoj veceri poezije,gdje je nekakva anoreksicna glumica blajhane kose deklamirala ciklus ratne poezije barda koji se u prvome redu pijan klatio na stolici i zmirkao krmeljivim okicama.Glumica se pjenila kao epilepticna,skrgutala zubima i stiskala svoje male pesnice kada je bila rijec o jugoarmijskim zvijerima,ili ganutljivo spustala glas i jecala na mjestima gdje se govorilo o uzasu zapaljenih hrvatskih sela.Takve stvari,naravno,nisu zajebancija,ali vidjevsi tu karikaturalnu uzvisenost u petparackim rimama pjesnika koji umalo nije pao na pod od pelinkovca i koji mozda nije dobro ni znao gdje se nalazi,covjek nije mogao ne nasmijati se.Okrenuo sam se oko sebe ocekujuci potiho cerekanje okupljenih.Nitko se nije smijao!
Prepuna dvorana samo je skruseno slusala tu zvizdariju gradeci se obamrlom od estetske naslade,ponegdje se moglo vidjeti kako je netko tronuto sklopio oci i zabacio glavu kao da mu u frizerskome salonu samponiraju kosu.
Onda je ona mrsava plavka zavrsila,prostorijom se prolomio pljesak od kojega su se stala tresti okna.Glumica je tada skocila na pjesnika pa ga stala ushiceno ljubiti.I svi su se prisutni poveli njezinim primjerom:cijela dvorana,a bilo je tu najmanje stotinu dusa,vukla je zasluznog umjetnika prolazom izmedju stolica i coktala ga u obraze s ispucalim kapilarama.Ovaj se samo izgubljeno smijesio kao opatica i mrmljao nesto nesuvislo pipkajuci djevojke.
A kada smo vec kod djevojaka,onda svakako treba upozoriti na najstrasniju stvar s tim pjesnicima.To kako su oni uvijek besmrtno zaljubljeni u nekakvu damu koja se udala za drugoga.Vi koji se odusevljavate sonetima sto ih je Petrarca posvetio neprezaljenoj Lauri,jeste li ikada pomislili kakva je sve to bila muka za Laurina muza?Kako su se zlobnici iza ledja smijali i pokazivali rogove gospodinu Primicovu,za cijom je zakonitom zenom Julijom slinio slavni Presern.Jeste li ikada pomislili kakve su to morale biti svadje u domu Primicovih:muz bijesno razbija namjestaj-a tada je,znate,sve to bio bidermajer ili nesto jednako skupo!-a gospodja se stisla u kutu pa cvili da ona nema nista s tim ludjakom."Ti si ga izazivala",grmi Primicov,"pokazala si mu glezanj,gresnice!""Nisam!"brani se
Julija."Tako mi nase djece,nisam!"
Cuo sam za jedan slican slucaj sto se dogodio u nas prije nekoliko godina.U jednome malome mjestu jedan je pjesnik svoje stihove posvecivao stanovitoj Mirjani K.,a Mirjana K. je,sto je cijelo mjesto znalo,bila udana za mesara.I sad,hvala Bogu,mesaru sve to strahovito ide na zivce,ali trpi da tamo nekakva nistarija govori o ocima njegove zene kao o dva modra jezera,o njezinom bijelom vratu,vranoj kosi,bisernim zubima i sve tako to.Ali kada se svinja osilila pa pocela buncati o cvrstim bokovima i krupnim prsima svoje ljubavi,uzornome je gradjaninu definitivno pao mrak na oci.Jedne je veceri zgrabio pjesnika za vrat,odvukao ga u svoju radnju i tamo ga ostavio sve do jutra da visi zakacen kukom u hladnjaci medju telecim truplima.
Pjesnik je kasnije objavio zbirku POLARNA NOC,kriticari je drze neobicno uspjelom knjigom stihova o otudjenju i emocionalnoj hladnoci u suvremenome svijetu.
(Ante Tomic-"SMOTRA FOLKLORA")
|
