Prof.Dr.Thomas Wenzel-OPSTANAK U LOGORU-OPSTANAK I ZIVOT POSLIJE LOGORA
Kao i mnoge druge evropske zemlje,i Austrija je u toku dvadesetog stoljeca bila zemlja koja je primala ljude koji su trazili skloniste,utociste od ekstremnih posljedica progona,nasilja i ratnog zlocina.
Austrija je takodjer bila i zemlja iz koje su,prije svega u toku Drugog svjetskog rata,dolazili pocinioci ratnog zlocina ili strazari koncetracionih logora nacional-socijalizma.
Obje strane(osobine),kao sto su dva lica Janusa iz anticke mitologije,javljaju se u ratovima jace nego inace.
Ovo vazi za zadnji rat ovog stoljeca u Austriji,a sad,takodjer,i u Bosni,gdje su susjedi odjednom postali ubice...
Savladavanje posljedica nastalih lomova u drustvu je vazan zadatak koji ce biti aktualiziran i posljedice vuci i u slijedecem stoljecu.
Razvijanje koncepta posttraumatskih oboljenja je vecinom podsticano istrazivanjem vojnika Vijetnamskog rata.U ovom kontekstu se vidi jedna tacka razvitka austrijske historije koja se nastavlja u iskustvu sa prezivjelim iz logora Bosne i Hercegovine,u realnosti ovog drustva u kojeg su se vratili prezivjeli sudionici nacional-socijalistickih koncetracionih logora.I u Austriji se dogodilo da su pocinioci zlocina ostali nekaznjeni i nasli cak i priznanje,dok su se prezivjele zrtve zlocina morale boriti za priznanje njihovih patnji,za realnost izraza i pokazivanja njihovog bola i za pokret naknade"Wiedergutmachung".
Strah da budu ponizeni,da nadju vjeru,da misle da su zasluzili osjecaj sramote,prezivjele prati sve do danas.
Od tada su medicina i psihoterapija uocile da neprirodne situacije,kao sto su bile u svakodnevnici rata na prostoru bivse Jugoslavije,mogu prouzrokovati i kod,do tada zdravih ljudi,reaktivna oboljenja,reakcije opterecenja i teske patnje,koje,bez pomoci ili lijecenja,mogu potrajati dozivotno.
Osim lijecenja od strane drustva,kojem je preduvjet kazna za pocinioce i potpora,satisfakcija za zrtve,mi znamo da vecina prezivjelih treba konkretno savjetovanje i psihoterapiju,ali isto znamo da se psihoterapijska pomoc rijetko trazi zbog srama,straha ili iz razloga manjka mogucnosti komunikacije u stranoj zemlji,u kojoj su zrtve kao prognanici nasli svoje utociste.
Cilj zajednickog projekta Austrijske savezne zajednice za psihijatriju i Ministarstva za unutrasnje poslove bio je da sve visokokvalifikovane socijalne radnike,psihologe i doktore koji dolaze sa podrucja iz koga je zrtva prognana,
ukljuci u rad izvan klinike i specijalnih ustanova,sa onima koji su sa mukama prezivjeli koncetracione logore,
silovanja ili su pobjegli.
Dvadeset suradnika ovog projekta su,u Austriji,u okviru jednog programa,ovoj grupi stradalnika i pomagali.
Program je sadrzavao obrazovanje u podrucju psihoterapije,specijalnih slika oboljenja,opterecenja i opceg savjetovanja,te zajednickog rada sa austrijskim ustanovama,i to preko cetiri godine.
Glavna tacka ovog projekta je bila da se ljudima,koji trebaju pomoc za jedan duzi vremenski period,kontinuirano i,prije svega,decentralizirano ponudi pomoc i terapija.
Poznavanje vlastitih korijena kulture,tradicije i jezika strucnjaka iz Bosne,nudilo je prednosti i rezultate koji su,po nasem misljenju,bolji nego sto bi bilo koji austrijski specijalist mogao postici u pomoci zrtvama iz strane zemlje.
Posto ovaj tekst,zbog ogranicenosti prostora,ne daje mogucnost da se opsirnije pise o mnogobrojnim iskustvima ucesnika i uspjehu rjesavanja mnogih slucajeva,htio bih samo nesto napisati o glavnom problemu posttraumatskih reakcija i oboljenja kod prezivjelih logorasa i silovanih zena.
Posttraumatska oboljenja koja su posmatrana skoro kod svih prezivjelih,posljedice su tjelesnih povreda,psihickih tortura i progona,iako su realna ocekivanja svijeta bila drugacija.SIGURNOST ove grupe zatocenika u logorima je ocito bila namjerno POVRIJEDJENA,PONIZENA I TRAUMATIZIRANA.
Daleko je od realnosti i uzdizanje vlastite etnicke grupe iznad druge,sto je,izmedju ostalog,i fiktivno ponizenje drugih grupa kojima se pripisuju iracionalne"greske","za sve sto se desi,sami ste krivi,ovo sto se desava je u redu".To sve kod zrtava ostavlja iracionalan i neumjestan osjecaj vlastite krivice i srama,kao i osobne povrijedjenosti,te duboki osjecaj bespomocnosti i bezvrijednosti u drustvu.
U ovakvom psihickom stanju osjecanja ne mogu lahko postati proslost,uvijek se pojavljuju u obliku snova,slika u toku dana i drugih formi sjecanja.Sjecanje na logor ili silovanje,moze da prati zrtvu u razlicitim aspektima
svakodnevnice,cak cesto dolazi i do posebno teskih promjena kod prezivjele zrtve,sa povisenom iritacijom,
razocarenjem i agresijom protiv clanova vlastite porodice,povlacenjem u sebe,u koncetracione smetnje.
Strah od medicinske pomoci i lijecenja se odrazava i kroz druge osjecaje koji su vec pomenuti,OSJECAJI SRAMA I KRIVICE,KOJI SU CESTO CILJ POCINILACA,strah da im se sa strane ne kaze DA SU LUDI i vrlo cest osjecaj da druge ljude oko sebe opterecuju svojim dozivljajima i licnim traumama.
U mnogim prilikama pomoc se moze decentizirano pruziti i od strane prijatelja zrtve i osoba iz njene blize okoline,
te,takodjer,u socijalnim savjetovalistima,kod ljekara opce prakse,pa su mnoge zrtve na jedan od ovih nacina i otkrivene.
S obzirom na ogranicen prostor ovog teksta,nuzno je posebno ukazati na jos dva vazna aspekta,i to:
-aspekt protjerivanja sa zemlje,iz kuce,i posebno tezak polozaj zrtve tokom zatocenja u logoru,te neprestano,
kontinuirano seksualno ponizenje zene,a sve to vodi do znacajnih tjelesnih promjena u smislu kratkotrajne ili hronicne iscrpljenosti,koja pogadja sve dijelove tijela,kao i imuni sistem u covjeku,te
-aspekt nepreradjene traumatizacije,koja vodi do daljnje,sekundarne traumatizacije potomstva zrtve,kako vec znamo,izucavanjem posljedica holokausta,koja nelijecenjem doseze i drugu,pa i trecu generaciju,sto znaci,
pogadja djecu i unucad istom mjerom.
Kvalitetna,otvorena podrska i lijecenje prezivjelih od ekstremnog nasilja cinjenjem ratnog zlocina,te lijecenjem i njihovih familija,prioritetan je zadatak,koji mora biti potpuno otvoren drustveni zahtjev,kako za ljekare,sociologe,
humaniste,tako i za pravnike i sudove,u funkciji pravde,prije svega pred Medjunarodnim Tribunalom za sudjenje ratnim zlocincima sa podrucja bivse Jugoslavije.
|
