Midhat Ajanovic-Ajan-ZLOCIN U COLICIMA
(Göteborg,zima 1993.Rekonstrukcija dogadjaja uradjena na osnovu Colicevih dnevnickih biljeski i privatnih pisama.)
...Aprila 1992.u Colice se uselila strepnja i strah.
Malo ko je tamo pratio politicke vijesti i brinuo se za bilo sta drugo osim za golo prezivljavanje.Vecini mjestana Colica nije bilo uopce briga u kakvoj zemlji zive i kojem drustvenom sistemu pripadaju.Takve stvari nisu nikad bile predmet njihovog interesa i niko nije obracao paznju na pojavu opasnog nacionalnog lidera u susjednoj Srbiji,koji je vatrenim govorima pokretao srpske mase,zaveo diktaturu u obje srpske pokrajine,Vojvodini i Kosovu i u Crnoj Gori.
Cinjenica da je Jugoslavija,drzava u kojoj su se Colici tada nalazili,pocela da se raspada,u normalnim prilikama bi svakog ostavila ravnodusnim.I prije su se ovdje mijenjale drzave i carstva,ali ne pamti se da se ikad iko iz Colica mijesao u to.Ljude je brinulo ponasanje Srba iz Madjera.Oni vise nisu isli kroz Colice kao prije,zurno i pognute glave.
Naprotiv.Vise su se setali kroz selo,upadljivo zagledajuci u avlije i kuce svakog domacinstva.Nije proslo mnogo vremena kad su poceli,prolazeci kroz selo,da podvriskuju i pjevaju pogrdne pjesme o"Turcima"i"turskim bulama".
I bas kad su se seoski momci bili dogovorili da sljedeci put kamenuju drznike,Srbi su poceli da,hodeci Colicima,
pucaju u zrak.I to ne iz obicnih pistolja,vec iz oruzja sto se oglasava rafalima.
Najugledniji domacini iz Colica sisli su u carsiju i trazili pomoc od policije,ali u milicijskoj stanici nije bilo nikog da ih ozbiljno saslusa.Potom su pozvali vojsku u pomoc.Vojnici su dosli,ali samo u Madjer,gdje su dovukli jos oruzja,
topova,bombi i municije i podijelili Srbima.
U Colicima je nastala panika.Ljudi su se skupili na Diljki,livadi smjestenoj usred sela,da vide sta im je ciniti.Neki su predlagali da svi saberu mal,ovce i goveda,svoju sirotinju potrpaju na kola i bjeze.Ali,ni oni koji su bili spremni da drage volje ostave sve svoje i krenu u bijeg nisu znali reci na koju stranu da se bjezi?Nigdje nije bilo slobodnog puta koji bi ljude odveo iz Colica do bilo kojeg mjesta u kome nema cetnika.Ni u Sarajevo nisu mogli.Sirile su se vijesti da ce uskoro i ono pasti cetnicima u ruke.Svi su se suglasili da jedino sto im je bilo preostalo jeste da izaberu
nekolicinu vidjenijih domacina iz sela i posalju u Madjer na pregovore,da se ispita ima li kakvih sansi da ih komsije ostave na miru i koju cijenu bi morali platiti za to.Medjutim,nije bilo vremena ni za kakve pregovore.Uskoro se Madjer spustio u Colice.
Do zuba naoruzani i obradatili muskarci iz Madjera,divljacki urlikajuci nasrnuli su sa svih strana,pucajuci i bacajuci bombe.Neki insani su presvisnuli od straha i prije nego su osvajaci usli u selo.
Sve kuce i stale u Colicima su zapaljene,zene iz Madjera su sabrale hajvan i kokosi i otjerali uz Dubravu,a stanovnici Colica su natjerani na onu istu livadu,Diljku,gdje su dan ranije zlosretni Bosnjaci vijecali trazeci nacina kako da spasu glave i imanja.
Sve musko vece od puske je sto zaklano,a sto ucmekano metkom u potiljak,a zene i djevojke,ne izuzimajuci ni odraslije djevojcice,bile su silovane,ako prije toga nisu uspjele da se objese.
Kad je monstruozno izivljavanje,koje je potrajalo satima,konacno zavrseno,i zene su postrijeljane.Samo maksumima i djuturumima dopusteno je da pokupe onoliko prnja koliko moze stati u jednu najlon kesu i upute se preko planina,put Tuzle.
U Colicima vise nije bilo Bosnjaka.
Fatima je u prvi mah bila zgranuta svim uzasom koji je navalio na selo.Potrcala je prema cetnicima,raspoznajuci u nekim od njih svoje bivse drugove s partijskih sastanaka,videci u njima zrnce nade za spas sela.Njeno dozivanje,
molbe i plac naisli su samo na zid neobuzdanog,okrutnog cerekanja.Jedva je u iscerenim bradatim spodobama,u uniformama opasanim redenicima,prepoznavala tragove njihovih nekadasnjih lica dok su je silovali,javno,na ledini,da je svako-i staro i mlado,i Bosnjak i cetnik-moze vidjeti unizenu do dna.
Na kraju joj je prisao Stevan,drzeci je svojom zdravom rukom za gusu i silujuci je onom sakatom,cerececi svojim patrljkom njenu utrobu.Fatima je vapijuci cekala metak koji ce je odvesti u tamu i nistavilo,metak koji ce ugasiti svjetlost i crnim mrakom prekriti ovu sramotu.
Zene oko nje jaukale su u samrtnom hropcu,pucnjava pusaka i tupi udar celika u ljudsko meso mijesali su se sa zvjerskim ciktanjem kreatura koje su nekad imale ljudsko oblicje.Medju svim tim zvukovima Fatima je razabrala glas Nikolin,svog bivseg partijskog sekretara:
-Pusti je da ide s babama i djecom!Neka uciteljka zivi i neka se pati!
Fatima se pitala zasto,radi kojeg je vrazijeg razloga odlucila da nastavi zivjeti,kad vise nije imala nista?Ni casti,ni Ferida,ni sela koje je toliko voljela,niti je igdje oko sebe,na cijelom dunjaluku,u cijelom vremenu koje traje,mogla da nasluti bijeli dan?
Dvanaest su dana preostali zitelji Colica pjesacili do Tuzle.Tri mjeseca nakon toga Fatima je bila na granici izmedju zivota i smrti,u snu bez sna,u stanju koje lijecnici zovu sokom,a obicni svijet za takve osobe kaze da su skrenule s pameti od silnog jada i zuluma.
A onda se Fatima trgnula.Dugo je pisala pismo svom rodjaku Edinu Colicu u Sarajevo,nasla nacina da mu ga posalje,potom obukla dimije i samiju i prvi put u zivotu otisla u dzamiju...
(Midhat Ajanovic-Ajan-"USELJENIK")
|
