Manuela Sorensen-BOSANSKI PROTESTANT
JA,MANUELA SORENSEN-2
...Na zidu je i Njegov lik prije nego sto je bio ranjen,snimljen mojom"Minoltom":kratko osisan sa razdjeljkom na desnoj strani,jasnog i prodornog pogleda,usana razvucenih u blagi osmijeh,u bijeloj majici i vojnickoj kosulji.Nije volio da ga oslovljavam sa"komandante".
-Ja sam samo bosanski ratnik,u dusi bogumil,ako ti to nesto znaci-govorio je da bih ga razumjela,ali nisam.Znala sam sam da je ratnik i to bosanski.Po ulozi koju je imao medju vojnicima shvatila sam da je omiljen,hrabar,postovan
i voljen komandant.
Bila sam pored njega kada je ranjen.Osjetio je opasnost po fijuku granate u zraku,bacio se prema meni i viknuo:
-Lezi!
Sve je trajalo nekoliko trenutaka.Bila sam na zemlji.On me je zastitio tijelom sa strane odakle se cuo prasak.Gledala
sam ga preplaseno.
-Ne boj se,proslo je-tjesio me je.Kad je pokusao da ustane vidjela sam mu grc na licu.Na dlanu sam osjetila njegovu krv,krv bosanskog ratnika koji je imao dusu bosanskog bogumila.To danas znam,jer vjerujem u njegove snove ili imam povjerenja u njih,kako je on volio reci.
Pozvala sam pomoc.Pritrcalo je nekoliko vojnika koji su ga odnijeli do prvog zaklona,raskopcali mu kosulju i stavili zavoje nastojeci da zaustave krvarenje.Rana je bila mala,sa lijeve strane ledja,odmah ispod grudnog kosa.Prenijeli su ga do zemunice udaljene od prve borbene linije.Bila je to jedina tada ispaljena granata,zalutala ili vjesto navodjena.
Od tada se stalno pitam da li nas je neko odnekud posmatrao i navodio minobacac?Da li je granata bila namijenjena njemu ili meni ili je bila samo cudo?Bosna je puna cuda,to sam definitivno shvatila.Svojim tijelom ratnik je tada zastitio zenu,sto pravom ratniku i dolikuje,a tada nismo ni znali da je ta zena bila trudna.
Prava ofanziva srpskih generala otpocela je sest sati kasnije.Bio je to pakao pracen vatrom sa planinskih visova i puscanom i mitraljeskom vatrom iz neposredne blizine.Hiljade minobacackih,topovskih i tenkovskih granata je padalo po rovovima i duboko po pozadini na put kojim je trebalo da bude evakuisan i prebacen u bolnicu,put kojim bi eventualno mogla stici pomoc.
Bolnicari su uradili ono sto su mogli i cekao se transport.U zemunici su bila tri improvizovana lezaja od kojih sam ja koristila jedan.Zeljela sam da budem uz Njega,a on me ubjedjivao da bjezim prema Sarajevu cim prestane granatiranje.
-Hocu da ostanem uz tebe-molila sam ga,potiskujuci strah od granata koje su potresale zemunicu.
-Ovo nije za tebe.Ti nisi dio ove bosanske price.Tvoj zivot ima neki znacaj,nas nema.Da se tebi nesto dogodi,cijeli svijet bi znao i ko si i odakle si,cemu si se radovala,a cega plasila.A mi smo samo brojke u vasoj statistici,bez imena i bez ljudskih obiljezja.Idi kuci i cuvaj mir i demokratiju tamo gdje imaju neku cijenu.
-Sad je vec kasno-odbijala sam prestrasena i ljuta istovremeno sto u meni vidi onu drugu stranu ljudske savjesti,
odgovornu i za posljednju golgotu Bosne.
-Sta ako se mir i demokratija moje Danske i vaseg Sarajeva brani na ovim planinskim liticama?-pitala sam ga.
Umjesto odgovora ispricao mi je historiju Bosne-svoju historiju.
Narednih deset godina prikupljala sam dokaze za pricu koja je bila njegova oporuka kojoj i ja dodajem svoju.Danas
ja,Manuela Sorensen,dusom bogumil,prvi danski bogumil,zelim svjedociti sta se dogadjalo u zemunici u kojoj sam provela sedam dana uz ranjenog bosanskog ratnika,cekajuci da se promijene vremenski uslovi i ratne prilike,kako bi ga helikopter transportovao do bolnice,a mene izvukao na sigurno.
Danas sam sigurna da On nije umro,On naprosto zivi svoju besmrtnost mijenjajuci oblike,likove,generacije,svoju Bosnu.U zivotu u kojem sam ga srela bio je andjeo zarobljen u ljudskom tijelu.Onog bijelog konja koji mi se javlja u snu mozda bas on jase,a ja ne mogu da ga vidim.Boze,da li on vidi mene?
Helsingor,Danska
8.maj 2004.
|
