Manuela Sorensen-BOSANSKI PROTESTANT
OVU KNJIGU POSVECUJEM SVIMA ONIMA KOJI SU SE PREPOZNALI U IDEJI I SUDBINI BOSNE I HERCEGOVINE
MANUELA
JA,MANUELA SORENSEN-1
I jutros sam ustala rano,ne mogu da spavam.U san mi dolaze konjanici,masu u trku i zovu me.Iza njih bijeli,osedlan
konj,bez jahaca.To se ponavlja iz noci u noc,cim zatvorim oci,a oni...U snove ne vjerujem,ali cesto razmisljam o bijelom konju i izgubljenom jahacu,koje cesto i budna sanjam.Usula sam vodu u bakarnu dzezvu i stavila da se kuha.Kroz prozor gledam Hamletov dvorac cije se zelene bakarne kupole isticu na plavetnilu neba poput usidrenih brodica koje cekaju ladjare.Sunca na nebu jos nema,iako svjezina i rumen na istoku najavljuju njegov skori izlazak.Prvi trajekti iz Helsingora krecu prema Helsinborgu,a pisak sirena kao da razgoni galebove ili ih budi usnule.
U ovaj mali gradic na danskoj obali pobjegla sam sa kcerkicom iz Kopenhagena.Pobjegla iz jedine metropole u Skandinaviji koju Evropljani smatraju od Evrope otrgnutom,u gradic u kojem je Hamlet nekad provodio najljepse dane.Vise ne podnosim guzve,velike gradove,ratove,reportaze pune krvi i pranja savjesti.Bosna je sve preokrenula u mom zivotu,tacnije planina Treskavica i On.On je promijenio moj odnos prema sebi i svijetu oko mene.Bez namjere,slucajno,sasvim slucajno sam usla u njegovu biografiju,a eto i on u moju,a oboje u biografiju nase Tine.
Ogledalo u kupatilu je mjesto susreta sa svojim likom.Vrijeme dugogodisnjih novinarskih izvjestavanja sa svjetskih ratista na licu mi je ostavilo uspomene.Kad bih ga malo jace zagrebala nasla bih tragove dima iz Kuvajta,prasine iz Afganistana i mirise planinskih trava iz Bosne.Bore me ne zabrinjavaju,one se dobrom sminkom mogu pokriti;
zabrinjavaju me nasanica,cudni snovi i sve cesce nekontrolisano poigravanje lijevog ocnog kapka.Ljekari kazu da jedan nerv igra igru s ocnim misicima,a da mi se slike prezivjelih ratova pojavljuju u snu kao nocne more.Na kapku oni mogu intervenisati,ali sa slikama rata moram sama na kraj izaci.To me je umirilo.U ljekare inace imam povjerenja.Ovo povjerenje,a ne vjerovanje,je nauk iz Bosne,kojeg se drzim vec skoro deset godina.Zapisala sam ga iznad svog radnog stola:
U ljude bi trebalo imati povjerenja,a ne vjerovati im.Ono "po"dobice kada i ako zasluze.Vjerovati znaci iskljuciti sumnju.Sumnjati znaci biti oprezan,tragati za istinom,biti u aktivnom odnosu sa stvarnoscu,sa sobom.
Na istom papiru sam dodala olovkom:To je privilegija hrabrih.Samo hrabri smiju vidjeti sopstveni lik gledajuci se u ogledalu,samo hrabri mogu sumnjati.
Oblacim svoj roze bademantil.Iz ormarica pored sporeta vadim kutiju sa naljepnicom"bosanska kahva",zasipam vec vrelu vodu u onoj bakarnoj dzezvi i stavljam je na okruglu tacnu sa fildzanom i rahatlokumom.Dok u kompjuteru otvaram postu komadic rahatlokuma zalijevam vrucom kafom.Bosanska kafa je uspomena na Bosnu i Njega-bosanskog ratnika.
Ja,Manuela Sorensen i danas,skoro deset godina poslije iskustva sa Treskavice i iz male vojnicke zemunice,tragam za korijenom bosanskog ratnika-patarena,bogumila,protestanta;odgonetam njegovu sudbinu i sto je najcudnije u njoj pronalazim sopstvenu,trazim njega a pronalazim sebe.
Zidovi su mi oblijepljeni tekstovima koje sam tada objavljivala.U njima trazim i ono sto urednici tada nisu htjeli objaviti.Do njih su slike prepoznatljivih bogumilskih kamenih stecaka skupljane po bibliotekama,tekstovi historicara,
pisaca i putopisaca,avanturista i novinara poput mene.Tu je i fotografija Hansa Furuhagena,svedskog historicara,
kopirana sa jedne od njegovih knjiga i njegov tekst na danskom i bosanskom jeziku:"Protestantizam na zapadu je inspirisan bosanskim bogumilstvom."
Pored Furuhagena je crtez u olovci nesudjenog hrvatskog nobelovca Miroslava Krleze,covjeka koji je bio opcinjen ljepotom i stvaralastvom bosanskih bogumila,kao i fotografija engleskog arheologa Arthura Evansa,poznatog po otkricu Minoske palate kod Knososa na Kritu,najzasluznijeg sto je svijet napokon nesto doznao o bosanskim
bogumilima i sto sam ja uspjela sklopiti pricu o njima,Njemu,Bosni i sebi.
Pored Evansa je bosanski pjesnik Mak Dizdar i danski Sören Kierkegaard.Makovu knjigu pjesama"Kameni spavac"
znam skoro napamet.Kad god mi je tesko,kad mi lijevi ocni kapak zaigra jace,kad osjetim nostalgiju za Bosnom,kad setam obalom Oresunda ispod Hamletovog dvorca ili kad me obuzme samoca,iz mene govori neki od Makovih kamenih spavaca.Sören je savjest i nada Danske i nasa zajednicka ljubav...
|
