Midhat Ajanovic-Ajan-KNJIGA RODICE FATIME-1
(Göteborg,zima 1993.Slobodna rekonstrukcija Colicevih pisama i dnevnickih biljeski)
Otkako je usao u svijet novinarstva Edin Colic se uvijek iznova cudio naivnosti ljudi koji citaju novine ili gledaju televiziju.Zapanjujuca mu je bila njihova lazna predodzba o toboznjoj moci koju ima javno izgovorena ili napisana rijec.Desavalo se mnogo puta da neki njegov kolega,ili on osobno,dozivi da ga ljudi vuku za rukav,zaleci se na nepravde koje su im,u pravilu,nanosili oni koji su imali realnu moc u drustvu.Ljudi su djelovali iskreno u svom uvjerenju-koje,inace,nije imalo nikakve veze sa stvarnoscu!-da ce vec samo objavljivanje istine u medijima o onome sto ih tisti(korumpiranom sudiji koji je donio nezakonitu odluku,politickom tiraninu koji ih terorizira,
kriminalnim poslovima u upravi njihovog preduzeca ili,ko zna sta vec)pokrenuti rjesavanje problema ili,mozda,cak i njegovo uklanjanje.Pobjedu pravde nad nepravdom.Ko ce znati jesu li ljudi doista nesvjesni ogranicene moci novina,odnosno njihove cesto neogranicene nemoci?Ili se radilo o tome da im je bivalo lakse dusi ako bi se,barem,
javno govorilo i pisalo o njihovim jadima.Kad bi se ponekad i nasao neki hrabar novinar da ukaze na zlo,nepostenje i nepravdu u drustvu,i neka redakcija se usudila da sve to objavi,obicno se nista bitno ne bi promijenilo.Izuzetak su bili slucajevi u kojim je pisanje samo dio nekog mnogo sireg procesa,usmjeravanog od onih koji stvarno drze u svojim rukama sve poluge mehanizma kojim funkcionira drustvo,medju njima i novinarstvo.Kao kad su sredinom osamdesetih sve jugoslavenske novine pisale o procerdanim radnickim parama u nerealne investicije,vile za politicare i njihove sluzbene automobile,o privrednim i politickim mocnicima ogrezlim u lopovluku,o njihovom nepotizmu koji je usporedjivan s azijskim dinastijama,o bahatoscu s kojom vladaju...Mnogi neupuceni citaoci smatrali su to zvjezdanim usponom novinarskih sloboda u Jugoslaviji.No,skeptici su se,vec tad,mogli pitati:kako to da se pise o zloupotrebama politickog polozaja i kriminalu vladajuce oligarhije u samo jednoj od sest jugoslavenskih republika?
Kako to da se pise samo o Bosni?
Novinarstvo je i tada,kao i mnogo puta u svojoj povijesti,bilo samo instrument u ostvarivanju politickog cilja,u ovom slucaju pocetku unistavanja bosanske drzave.Novinarstvo,nazalost,nema moc da pokrene promjene u drustvu ili,u najboljem slucaju,ta je moc mnogo manja nego sto se uopceno misli.Slike Bosne i Sarajeva,okupanih u krvi,obisle su jos 1992.cijeli svijet.I,sta se dogodilo?Svijet je umirucima poslao paketice suhe vojnicke hrane ciji je rok upotrebe-davno istekao!?
Posljednji ko je od Colica trazio da pomogne njegovoj nesreci,da upotrijebi svoju novinarsku moc(koju nije imao,a tada vec vise ni obicne ljudske snage)bila je njegova rodica Fatima.Desetak dana prije nego sto je napustio Sarajevo primio je njeno pismo poslano iz Tuzle,iz tamosnje sportske dvorane pretvorene u kolektivni smjestaj za brojne izbjeglice iz istocne Bosne.Pismo je putovalo do Sarajeva tri mjeseca i doslo je do Colicevih ruku samo zahvaljujuci dobroti jednog pripadnika neke medjunarodne humanitarne organizacije.Dovoljno hrabrog ili,mozda,
samo nedovoljno informiranog o stanju u Bosni,da riskira glavu svercujuci postu kroz cetnicke polozaje i barikade kojima su bili opkoljeni bosanski gradovi.
Svaka rijec iz Fatiminog pisma usijecala mu se u srce i gusila ga.Kako zbog njegovog sadrzaja punog bola kondenziranog u toj zeni-mucenoj na najsvirepiji od svih nacina koje je zvijer u covjeku sposobna zamisliti kako bi ponizila drugog pripadnika ljudskog roda!-tako i zbog toga sto je bio slab,majusan,mrva od covjeka koja nije mogla ispuniti ni djelic onoga sto je Fatima od njega ocekivala.
"Dragi rodjace!
Pisem ti ovo pismo,jer vise nemam nikog drugog da mu pisem,jer nekom svom,kome vjerujem i koga postujem,
moram isplakati ovaj cemer,jer znam da je sav moj jad i sva nesreca nasih Colica nista do nekoliko odsjecenih vlati trave na nepreglednoj livadi naseg naroda koju je dusman pokosio.Pisem ti,rodjace,jer ti znas za nase lijepo selo,jer si dolazio i hodio nasim stazama,slusao zvuk zvona i blejanje ovaca po nasim poljima,jer je makar dio uspomena iz tvog djetinjstva rodjen ovdje,za zarkih ljeta,kad smo se igrali u nasim vocnjacima i sakrivali u njivama kukuruza...
Pisem tebi zato jer smo svi mi,tvoja svojta,bili toliko ponosni na tebe kad bismo te vidjeli na televiziji,kad bi sta tvoje procitali(makar mnogi od nas nista od toga nismo razumjeli)i zato sto su mi jos ziva sjecanja na radost,i starog i mladog u selu iz kojeg si nikao,kad bi ponekad dosao da nas obidjes.Pamtim tvoju zbunjenost zbog silne paznje i radoznalosti kojom si bio okruzen.Kao da nisi razumio koliko smo te voljeli.
Pisem ti jer znam da ces jedino ti tugovati za nasim selom i znati da ucinis nesto kako bi ga pamtili,makar ono i ne bilo vise nase,i ne bilo vise selo.Neka ga pamte oni koji pamtiti umiju i neka zlocin ne zaborave barem oni koji se zlocina stide!"
Tako je pocinjalo njeno pismo,ispisano kao mala knjiga u teku kakvom se obicno sluze djaci za svoje zadace.
Fatima je bila nekih tri godine starija od Colica.Kao i on rodila se u Sarajevu.Njeni su roditelji dosli u grad,
napustajuci rodno selo Colice u potrazi za poslom i meksim kruhom,iste godine kad se i Colicev rahmetli babo spustio u grad.Taj put,dug nekih stotinjak kilometara od Sarajeva do istocnobosanskih carsijica,sela i zaselaka,bio je u stvarima civilizacijskih razlika dug svjetlosnu godinu.Neko iz istocne Bosne dozivio bi veci kulturni sok i zivot bi mu se promijenio radikalnije kad bi stao na sarajevski asfalt,nego sto bi Sarajlija bio zacudjen bljestavilom Pariza ili Madrida.
Svaka vlast koja je dolazila u Bosnu zbog neceg bi zaboravljala na dio te zemlje,pojas smjesten uz istocnu obalu Drine,tako da se tamo sve do kasne faze jugoslavenskog socijalizma zivjelo jedva nesto malo razlicitije nego u srednjem vijeku.Prometne veze s ostalim dijelovima Bosne gotovo da nisu postojale.Nije bilo nikakve industrije,
poljoprivredna djelatnost se obavljala na isti nacin kao i prije tri stotine godina ranije,sva dostignuca znanosti i tehnike zaobilazila su taj kraj.Covjek se ispeo na mjesec,a tamo je televizija bila cudo.Tek su za Tita,i to pred sam
kraj njegove vladavine,u selima istocne Bosne zasvijetlile elektricne zarulje i,napokon,zamijenile petrolejske lampe.
Seljaci su na neplodnim parcelama gajili po koju njivicu jecma i kukuruza,prehranjivali se mlijekom jedne,najvise
dvije krave ili s nesto ovaca.Ono malo radosti i zabave bili su seoski teferici i zimska sijela.Tad su se mladi sastajali,zagledali i birali sebi partnera za zenidbu.Ljude iz tog kraja karakterizirala je neobicna dugovjecnost,ali jedan stogodisnjak,koji je sav vijek prozivio u istocnoj Bosni,upoznao bi manje od svijeta i zivota nego kakav mladic rodjen samo kojih stotinjak kilometara zapadnije.
Gotovo da je sve od evropskih civilizacijskih blagodati i nacina zivota-sto je u Sarajevu oduvijek bilo prisutno i vidljivo vec na prvi pogled-zaobilazilo taj kraj.Jedino sto je remetilo monotoniju zivota u istocnoj Bosni bio je zlocin,
koji se ponavljao kontinuirano,u gotovo pravilnom historijskom ritmu...
(Midhat Ajanovic-Ajan-"USELJENIK")
|
