RADE SERBEDZIJA-DO POSLJEDNJEG DAHA
...Kako je to odjednom cudno i strano.Sjedam za kompjuter i pocinjem pisati prijatelju u"moju tudjinu".Pisem tamo gdje mi je postalo tudje.Rijeci polako izlaze iz mene i cine se trome i pospane,kao da nemaju sto reci ili objasniti.
A i nema se,zapravo,vise nista reci ni objasniti.Prijatelji to ionako razumiju,a bitange vise ne uzimam ozbiljno,jer ih,kad mi se pojave,odagnam od sebe ko dosadne muhe sa revera moga crnog kaputa.Dragi Igor Mandic uvijek mi je govorio,kako treba pisati,pisati i pisati,jer rijeci dolaze od ljudi.Nadju svoj put,odjek.Ipak,trebam li o svemu tome sto sam prozivio ovih trinaest godina pisati?Ima li smisla,i zasto,napokon?Ja sam se vec odavna pomirio sa svojom sudbinom.Znam da sam,na neki nacin,gubitnik i da se vrijeme koje smo svi skupa prozivjeli ovih trinaest godina,nije odvise njezno ponijelo prema ljudima poput mene.Ali znam i to da sam izabrao put koji mi je nalagao moj moral i moja savjest...
|
