Midhat Ajanovic-Ajan-CIVILI U RATU
(Sarajevo,zima 1992-93.Slobodna rekonstrukcija dogadja na osnovu Colicevih dnevnickih biljeski.)
Na pragu svojih srednjih godina,dok se pred njegovim ocima raspadalo njegovo prirodno staniste,Colic je uspio definirati sebe i svoje mjesto na ovome svijetu.
Bio je civil-obicni sarajevski civil,jedan od mnogih.
Dojucerasnji cinovnici,profesori,turisticki vodici,pjevaci,pisci,glumci,vozaci tramvaja,inzenjeri,ucitelji pjevanja,
prevodioci,trgovci,babice,sluzbenici u bankama i geometri...Isti oni poreski obveznici sto su zivjeli u svojim dvosobnim stanovima,vozili polovne automobile,nedjeljom izvodili djecu u sarajevski zooloski vrt"Pionirsku dolinu",a subotom igrali saha sa susjedima i usput pili malo konjaka,citavu godine stedjeli za odlazak na more i mastali o dobitku na lotu...
Srednja klasa,po kojoj se svako drustvo prepoznaje,izgledala je zalosno u svojim trapavim pokusajima da sacuva makar djelic svog nekadasnjeg dostojanstva.
Colic je ponekad bio sklon,u svom samoljublju,da sam sebe izdize iznad tih ljudi.On je znao da ce biti rata u Bosni.Nije se pravio da ne vidi kako jugoslavenska vojska ukopava topove oko Sarajeva i gradi betonske rovove gore,na brdima.Nije se obradovao dolasku vojnika UN-a u Sarajevo,jer u njima nije vidio nikakvu sigurnost i zastitu od rata.A ni sada,u ratu,nije se dao prevariti od francuskog predsjednika.Ovaj je dosao u Sarajevo iskljucivo rukovodjen svojim politickim interesima,razlozima i filozofijom,koja je,uz ostalo,ukljucivala prezir prema Bosni i njenoj patnji!
Ali sve je to bilo nebitno.Ko je mogao garantirati da i drugi nisu znali to isto?Mozda jos vise od toga,ali su se samo skladno uklapali u tradicionalnu bosansku glumljenu naivnost i nemijesanje u tudje poslove,cak ni onda kad su tudji poslovi bili u direktnoj vezi s tvojom kozom.
U svoje pripadnistvo obicnim,najobicnijim,sarajevskim civilima Colic se definitivno uvjerio kad je pocelo grmjeti.On je nastavio da pise(da,dakle,radi svoj civilni posao)kad je,u trenutku,dezintegrirano sve sto se u Sarajevu pod pojmom civilizacija podrazumijevalo.To isto radili su i drugi tvoreci-svojom zeljom da budu korisni i nespretnoscu da tu zelju realiziraju-sliku,mozda,cak i tuzniju od slike koju je stvaralo vec samo sistematsko ubijanje polumilionskog grada.
Masa novoosnovanih,potpuno bespotrebnih poduzeca i besmislenih organizacija,cija je svrha i namjera bila svjetlosnim godinama udaljena od stvarnosti,dodavala je ukupnoj atmosferi u gradu i notu tragikomedije.
Aviokompanije bez aerodroma i bez aviona,kao i upravni odbori mnogih preduzeca,uredno su"radili",iako im je
imovina bila popaljena i popljackana ili,u najboljem slucaju,okupirana.Formirani su odbori za poslijeratnu obnovu i izgradnju,a rat je tek bio poceo,i niko nije znao kad ce se zavrsiti.Uredno su radile cak i prodavaonice autodijelova,u gradu u kojem su automobili izgorjeli,prodavaonice elektricnih aparata u gradu bez struje,prodavaonice namjestaja,a sve je manje bilo stanova u kojima bi se namjestaj mogao upotrijebiti!Funkcionirala su i poduzeca za rekonstrukciju okupiranih i ispresijecanih puteva i zeljeznica,i ko zna sta jos...
Ljudi su,pretrcavajuci ulice da se zastite od snajperske paljbe,zurili na"posao".I tako najcesce ginuli.
Civili.
Doista,Sarajevo je oduvijek bilo grad u kojem je postojao samo civilni zivot.Sve militaristicke organizacije bile su kao tumor u sarajevskom nacinu zivota i bile jednostavno ignorirane.Ovdje oficir,za razliku od Crne Gore ili Srbije,
nikad nije mogao racunati na to da postane ugledni gradjanin Sarajeva.Oni su tu zivjeli,u svojim ekskluzivnim kvartovima,ali nikad se nisu uspjeli uklopiti,postati dio sarajevskog gradskog zivota,sto je njihovu mrznju prema gradu samo pojacavalo.Imali su najgoru mogucu poziciju koju neki pojedinac ili grupa mogu uopce imati u odredjenoj sredini.Jednostavno-niko ih nije primjecivao.Pljusak granata,kojim je JNA zasula grad,vecina civila je dozivljavala kao elementarnu nepogodu,od koje su pokusali da se sklone u svoje"poslove"i"zaduzenja".Ko bi im to mogao zamjeriti?
Colic-svakako,ne.
Njegov ocaj potjecao je manje od spoznaje da pripada velikoj skupini ljudi totalno nevjestih da se prilagode ratnoj sarajevskoj stvarnosti,vec mnogo prije od toga sto u sebi nikako nije nalazio snage da se vrati gore,u sarajevska predgradja,puna bespravno podignutih kuca.Tamo,gdje su se kopali rovovi i pucalo na cetnike,ne dajuci im da prodju dalje.Gore se jos mogao cuti i smijeh i vic.Svakiput kad bi otisao u dijelove grada,koji su se sada zvali"prva linija",
uvjeravao se da tu,medju dojucerasnjom sarajevskom sirotinjom,anonimnim radnicima i slabo placenim sluzbenicima,medju jadno ili nikako naoruzanim ljudima nastajuce bosanske vojske,uspjesno prezivljava ono sto se zove duh jedne zemlje,zemlja Bosna,a za sta je on pogresno mislio da se nalazi u nekim drugim drustvenim krugovima radi kojih je davno pokusao napustiti one medju kojima se rodio.
Ako Bosna prezivi,a prezivjece ako prezivi pravda i vjera na ovom svijetu,ovi ce ljudi biti zasluzni-mislio je Colic i pritom se pitao da li ce oni dobiti priliku da odluce kakva ce Bosna biti?Ili ce se,po ko zna koji put u historiji,naci neko da ih prevari?Ali,dodjavola,neka ih i prevari,samo neka Bosna prezivi!Vec mjesecima je,logickim redom,slagao cinjenice u svojoj glavi.Svaka kombinacija davala je isti rezultat-smrt za njegovu zemlju i njegov narod.
A,evo,gore na brezuljcima i u mahalama,sasvim neocekivano,naslo se mjesto za nadu.IZ SVEGA STO JE COLIC NAUCIO IZ KNJIGA I IZ ZIVOTA DALO SE ZAKLJUCITI SAMO TO DA SU NEKI LJUDI I DRUSTVENE GRUPE,
PONEKAD CAK I CIJELI NARODI,SAMIM RODJENJEM OSUDJENI DA ZIVOT PROZIVE KAO NAJCRNJU ROBIJU I MUCILISTE I DA-BEZ OBZIRA NA NJIHOV IZBOR,ODLUKE I PONASANJA-BIVAJU PRISILJENI DA SVOJE GODINE NA OVOM SVIJETU POTROSE U PATNJI I LAZNOJ NADI U DRUGACIJE I BOLJE.BOSANAC,KOJI JE UKOPAN DO GRLA U ILOVACI,DRZAO SVOJU POLUPRAZNU PUSKU UPERENU PREMA TENKOVIMA I TOPOVIMA STO NADIRU PREMA NJEGOVOJ KUCI,CAK I AKO NE IZGUBI U TOJ NERAVNOPRAVNOJ BORBI,IMAO JE ISTO ONOLIKO SANSI DA DOZIVI NEKI SVIJETLI DAN U SVOM ZIVOTU KOLIKO I STANOVNIK CEZAROVOG RIMA RODJEN KAO ROB.AKO OSTANE ZIV U RATU,KOJI CE KO ZNA KOLIKO DUGO TRAJATI,SVAKI OD OVIH CESTITIH LJUDI-KOJI SE SADA BESPOGOVORNO SMJENJUJU U LEDENIM ROVOVIMA,KAO STO SU TO DO JUCE RADILI U SVOJIM TVORNICAMA I GRADILISTIMA-MORACE JOS DUGO POSLIJE TOGA LIJECITI RANE TIJELA I DUSE,POPRAVALJATI PORUSENE KUCE I SUDBINE,I UTOM CE NJIHOVO VRIJEME ISTECI...
(Midhat Ajanovic-Ajan-"USELJENIK")
|
