Dr Zilhad Kljucanin-PRICE SA DESNOG RAMENA(EVANDJELJE PO JAHIJI-2)
...Sisao sam hotelskim stubama i uputio se u obliznji park.Sjedio je na jednoj klupi,u svome mantilu,suskavom kao lisce sto se otkida sa oktobarskog drveca.Prisao sam,i sjeo na drugi kraj klupe.Sutili smo.
-Da,negdje u proljece`93.-ce,Jahija se pomolio sa tim ogrtacem od ovcije koze i koznim pasom oko bokova,
presao preko gradskog trga i sisao u vodu,tu ispod mosta.Pozvao je,glasom krilatim kao golub,da ih gasuli u vodi.
-Jahija G.?Nas Jahija G.?Pjesnik i motociklist?
-Upravo on.
-Nemoguce!Pa,on je bio obican seoski pjesnik,dobricina,doduse i saljivcina,ali obican kao list iz sveske"Lipa".
Nemoguce!
-Moguce je.Svi smo mi obicni,sve dok na nekog od nas ne padne Bozija zraka.
Ustao sam i krenuo prema hotelu.Sunce je bacalo posljednje zapadne zrake na prazne klupe u parku.Nakon
cjelonocnog iscitavanja Evandjelja po Ivanu,u zadnjem mraku pred zoru pomolio se iza jedne okuke autobus i krenuo preko polja prema rijeci.Na rijecnoj brini je stao,jos upaljenog motora,i farova,a iz njega su pokuljali ljudi.Na vratima su ih docekivala dvojica po dvojica vojnika,stavljali pred farove i strijeljali.Kad je na svjetlo stupila cudna prilika,sa koznom motociklistickom kapom na glavi,pod ogrtacom od ovcije vune i koznim pasom oko bokova,iz tame je istupio vojnik,star doduse,bijele duge brade,i rekao:
-Ovaj je moj!
Poveo ga je,mirnog kao jaganjca Bozijeg,do samog ruba brine,polegao i zaklao.
SVJETLO JE SVIJETLILO U TAMI,I TAMA GA NE OBUZE,sve dok zora nije izjednacila i svjetlo i tamu...
Spremio sam se i izasao iz hotela.Sjedio je na istom mjestu,kao da se nije ni pomakao sa jucerasnje prazne klupe.
-Ko ga je ubio?
-Ne pogadjas?
-Ne.Doduse,nije mi jasno kako ga nisu ubili vec`93.-ce...
-To nije neobicno.
-Prkosio im je...
-Da,ali su ga se i bojali.Bilo je u njemu,ipak,neceg svetackog.
-Moguce.A ko ga je ubio?
-Zile.
-Koji Zile?
-Sve si zaboravio...Onaj iz Jahijine pjesme.
...Zbilja,Boze,gdje su Jahijine pjesme?Tako bih volio imati ih,sada...
-Evo,tvoje su.
Ispod mantila je izvadio jednu ogromnu svesku,slicnu nekadasnjim sudskim protokolima,i stavio na klupu.
-Zasto bas meni?-upitao sam.
-Rekao je:tebi ili onom knjizevnom historicaru Zilhadu K.Eto,ti si prvi stigao.
Ustao sam,i uzeo svesku s drugog kraja klupe.Tek u hotelskoj sobi sam je otvorio.Na prvoj strani,zidarskom mastiljavom olovkom,pisalo je:ISTINITA TRAGEDIJA,NAPISAO JE G.JAHIJA.Nocima sam je iscitavao,i danas je iscitavam.To je sveska prepuna svega i svacega:ajeta,dijelova sura,psalma,lirskih kratkih pjesama,historijskih zbitija opisanih u desetercu...Najveci dio zauzimala je deseteracka poema POSLJEDNJA TRAGEDIJA,NAPISAO JE G.JAHIJA,u kojoj je opjevan,precizno i faktografski,svaki dogadjaj,svako ubistvo,u vremenu 1992-1995.godine.
Na kraju se nalazi,usudjujem se reci prorocanska,pjesma MOJA SMRT:
JESEN RANA,SUMA SKORO ZUTA,
PUN AUTOBUS IDE PREKO PUTA.
A U NJEMU PEDESET SUZANJA,
NASLAGANI KO TORBA VRGANJA.
CIM STIGOSE NA OBALU SANE,
IZ MASINKI TADA VATRA PLANE.
I SVJETLO SVIJETLI U TAMI,
I FRACJU METCI PO NAMI.
AL IZMRAKA ETO MOGA ZILE,
I ZAKLA ME BASKO BOZJE PILE.
Naravno,svakoga jutra sam izlazio u park i trazio neznanca u kisnom mantilu.Sjedao bih na drugi kraj klupe,i pitao ga jos mnogo toga.Nije mi odgovarao.Povlacio se u svoj mantil,i sutio.Povuklo se i ime iz njegovih bezbojnih ociju.
Lice je svakim danom postajalo nepoznatije,sve dok nije nestalo iza dignute kragne mantila.Sa prvim snijegom,na klupi sam nasao uredno slozen neki kisni mantil,bez ijedne pahulje na njemu,kao da je iz cistog neba isfrcio.
(Dr Zilhad Kljucanin-"CETIRI ZLATNE PTICE")
|
