Gojko Beric-JESAM LI SRBIN-2
...POSTAJEM PREPOZNATLJIV KAO IZDAJNIK NACIJE.NA KONFERENCIJI ZA NOVINARE U SJEDISTU SRPSKE DEMOKRATSKE STRANKE,NJEN LIDER RADOVAN KARADZIC PROGLASAVA ME"NAJVECIM SRBOZDEROM"U LISTU CIJE CE IME USKORO POSTATI POZNATO SIROM SVIJETA.JA SAM,DAKLE,
NEKO KO"PROZDIRE"JADNE SRBE,UGROZENE OD SVIH S KOJIMA SU U DOTICAJU,TE ZBOG TOGA ZELE DA ZIVE SAMI,KAD VEC NE MOGU S BRACOM RUSIMA.
Sestog aprila 1992.osvanuo je rat i pod mojim sarajevskim prozorom.Ljudi su poceli da ginu na ulicama,po parkovima i u svojim kucama.U noci izmedju 28.i 29.maja,dok smo u sklonistu cekali da svane,moj stan je pogodjen sa dvije razorne granate,ispaljene iz raketnog bacaca sa srpskih polozaja.
Bili su to savrseno precizni pogoci,jer nijedna druga zgrada na liniji od sto metara nije te noci bila gadjana.Svi stanari su bili u podrumu,pretvorenom u skloniste,kad se velika stara palaca,izgradjena 1912.u austrougarskom stilu,potresla od eksplozije.Dvije velike sobe,ciji su prozori gledali na brdo Trebevic,bile su unistene.Nisam od toga pravio nikakav kapital.To se ionako nikoga nije ticalo,cak ni urednike u mom listu.
TEKSTOVE KOJE SAM TOKOM OPSADE OBJAVLJIVAO U"OSLOBODJENJU"NAJCESCE SAM PISAO IZ OCAJA I BIJESA.MRZIO SAM KARADZICA I SRPSKU FASISTICKU BAGRU VISE NEGO STO SU TO MOJE KOMSIJE BOSNJACI I HRVATI MOGLI I ZAMISLITI,VISE NEGO STO SU GA MRZILI I ONI SAMI.ALI,TO JOS NIJE ZNACILO DA SAM JA U NJIHOVIM OCIMA POTPUNO NEVIN.SVE JE ZAVISILO OD SITUACIJE.
U prvi sumrak jednog novembarskog dana 1993,dok sam s Melikom i jos dvoje djece iz susjedstva sjedio na nekom starom trosjedu u cosku prostranog hola,na zidu ispred nas bljesnula je zuckasta svjetlost,a potom je odjeknula eksplozija.Zacuo se vrisak djece koja su se igrala pred ulazom u zgradu.Njihovi roditelji izbezumljeno su trcali niz stepenice.Srecom,niko od djece nije bio povrijedjen.
Granata je udarila u susjednu zgradu,od koje je djecu odvajao visoki betonski zid."Majku im jebem cetnicku",rekao je,blijed,jedan 16-godisnjak,ciji su roditelji bili Hrvati."Dojava,dojava...",cuo se histerican zenski glas."Neko je dojavio cetnicima da se djeca igraju i oni su ispalili granatu",uzrujano je rekla komsinica Bosnjakinja.Pobjesnio sam i rekao:"Posto samo vi i ja u zgradi imamo telefon,znaci da sam ja petokolonas.""Ne dojavljujete vi,ali neko dojavljuje",rekla je komsinica.Protiv te fame nije se moglo nista.
STRANI NOVINARI,KOJI SU NA RAZNE NACINE USPIJEVALI DA SE PROBIJU U SARAJEVO,CESTO SU ME PITALI:"DA LI,DOK PISETE,IMATE NA UMU DA STE SRBIN?"TO PITANJE MI JE PRVI POSTAVIO JEDAN FRANCUSKI TELEVIZIJSKI REPORTER."OVDJE,KAO STO VIDITE,BJESNI JEDAN PRLJAVI RAT.
TAJ RAT SU POKRENULI SRBI.I ZATO JA U SVAKOM MOMENTU IMAM NA UMU DA SAM SRBIN.SRBIN SAM I ONDA KAD SE SUOCIM SA MRZITELJSKIM STAVOM PREMA SVAKOM SRBINU BEZ RAZLIKE."
Sve do kraja rata,citaoci mojih tekstova nisu zapravo ni znali sta sam po nacionalnosti.Vecina ih je mislila da sam Hrvat ili,sto im je izgledalo manje vjerovatno,neki"posteni Crnogorac".
Nevidljivi sud,koji je odlucio da mi izrekne presudu U IME IDENTITETA,prepoznao me je i na Bledu,gdje sam se zatekao nekoliko mjeseci po zavrsetku rata u Bosni.
Setao sam nervozno ispred Dijagnostickog centra,nevelike bijele zgrade medju drvecem i zelenilom na blagoj uzvisici.Jedna crna macka lezala je na asfaltu u hladovini zutih bolnickih kola.
Iz zgrade je izasao bolnicar odjeven u bijelo i zapalio cigaretu.Stavio je nogu na niski kameni zid u koji je bila usadjena zeljezna ograda,naslonio se rukama na ogradu i,puseci,posmatrao okolni pejzaz utonuo u tisinu majskog podneva.Mora da je u meni prepoznao stranca,jer bi me s vremena na vrijeme pogledao.Imao je njezno lice,plave oci i plavu valovitu kosu.
Nakon nekoliko minuta prisao sam mu i upitao ga koliko traje pregled ultrazvukom.
-Oko dvadeset minuta-rekao je.-A,odakle ste?
-Iz Sarajeva.
-Bili ste u ratu?
-Bio sam.
-Vi ste Musliman?
-Ne.
-Onda ste Hrvat?
-Ne,ja sam Srbin.
-Uuu...To nije bas popularno-rekao je bolnicar nakon male stanke,oborivsi pogled.
-Znam,prijatelju...Znam kako mnogi misle da je bolje imati sidu nego biti Srbin-rekao sam.-Ali,eto,
Srbin sam,prijatelju...
Bolnicar je tada podigao glavu i nasmijao se.Imao je kao snijeg bijele zube.Pruzio mi je ruku i rekao da se zove Zdenko.Ja sam rekao svoje ime.
-Znaci,vi ste bosanski Srbin?
-Da.
-I,radite zajedno sa Muslimanima?
-Da.
-A,kako to?
-Fino-rekao sam.
Bolnicar je zapalio i drugu cigaretu,rekavsi kako je dobro sto je rat stao.
Macka se nije micala sa svog mjesta.Spela i Melika,koje sam cekao,uskoro su se pojavile.Pozdravio sam
se sa bolnicarom,i nas troje smo krenuli.Dok smo se spustali asfaltnom cestom,okrenuo sam se i ugledao bolnicara kako nas posmatra.Mahnuo mi je visoko uzdignutom rukom.I ja sam mahnuo njemu,
i nase su se ruke pozdravljale ispod vedrog neba koje se plavilo medju planinama.
"TI SI HRVAT?",UPITAO ME JE ADAM MIHNJIK(MICHNIK)KAD SMO SE U LJETO 1998.SRELI U SARAJEVU."NE,JA SAM SRBIN.""ALIJIN SRBIN?"NASMIJESIO SE GOST IZ POLJSKE."NE,JA SAM MNOGO VISE OD TOGA.JA SAM VELEIZDAJNIK!"MIHNJIK JE STISNUO DLAN I PODIGAO PALAC DESNE RUKE.POTOM SMO NAZDRAVILI JEDAN DRUGOM...
25.januar 2002.
(Gojko Beric-"ZVIJERI NA OKUPU")
|
