Slavenka Drakulic-KAO DA ME NEMA
Zagreb,logor za izbjeglice,prosinac 1992.
...Pred odlazak iz Zagreba,S.u logoru posjecuje susjedu iz sarajevskog nebodera.F.sepa,u nozi jos nosi sicusni komadic granate koji joj doktori nisu uspjeli izvaditi.Nocu ju bude bolovi cas u jednom,cas u drugom dijelu tijela.Zivjela je na drugom katu i stan joj nije ostecen.Jedino sto je doznala da je u njega uselila jedna izbjeglicka obitelj.F.su najprije zatvorili u praonicu s jos nekoliko Muslimanki i Hrvatica iz naselja.Spasio ju je poznanik,vojnik u njihovoj vojsci koji ju je prebacio u drugi dio grada.
Tamo je ranjena.Izasla je nedavno s konvojem ranjenika.
S.je ne pita o boravku u toj prostoriji.Vidi pred ocima bivsu praonicu u prizemlju nebodera koji su odavno zauzeli penzioneri:jedan stari kauc s poderanom presvlakom kojega se netko htio rijesiti,crno-bijeli televizor koji lovi samo jedan program,rasklimani stolic i nekoliko stolica.Na stolicu je kutija sa sahom i pepeljara napravljena od konzerve mesnog dorucka.U uglu nagomilane stare novine s ispunjenim krizaljkama.
Jednako je tako ne pita ni za F.-inu majku,je li ziva,ili gdje se bori njezin brat.Ne usudjuje se pitati
za svoje roditelje i sestru.Ta joj pitanja nekako ne prelaze preko usta,kao da je iznenada zanijemila,da ne zeli cuti odgovor.Gleda susjedino lijepo lice na kojem su se sada usjekle dvije duboke bore od nosa prema bradi.Lice joj je otvrdnulo.Sada djeluje kao da je isklesano od kamena.
F.govori o susjedima,o onoj obitelji s jedanaestog kata koja se pokupila u Srbiju jos prije nego je sve pocelo,oni su sigurno znali sto se sprema.Za susjede preko puta svoga stana kaze da su jednog jutra svi,muz,zena i troje djece,netragom nestali.Odveli su ih,ne zna se gdje.Mozda do rijeke.Mozda su tamo i zavrsili,bilo je slucajeva da odmah strijeljaju,kaze F.To izgovara tise,nespretno prigusujuci uzbudjenje,kao da se boji odjeka svojih rijeci.
Zatim joj prica o Sarajevu,kako nema ni vode ni struje.Tramvaji ne voze,fasade su izresetane,ulicama lutaju napusteni psi.Da nema ljudi cinilo bi se da je to groblje a ne grad.A ljudi i od nogometnoga igralista prave groblje.Nista sto vec nije saznala od drugih ili vidjela na televiziji,misli S.Opaza da ljudi ne znaju opisati kako taj grad sada izgleda,bez obzira radi li se o izbjeglicama ili novinarima.Cak se i slike na televiziji nekako tuzno ponavljaju.
F.joj kaze sa smjeskom:"Zamisli,ni na minus deset nitko se u nasem neboderu nije razbolio!Hladnoca i
glad nisu najtezi za podnijeti.Najgore je sto nema vode u zahodu pa onda citav stan uzasno smrdi.Taj smrad od kojeg nemas kud pobjeci,to najvise ponizava."S.ne zna sto da kaze.Smije se,kao da joj je njena primjedba o zahodu bas smijesna ili kao da se toj vrsti patnje covjek moze smijati...U sjecanje joj navire neizdrzivi smrad zapaljenih leseva iz kontejnera.Htjela bi joj nesto reci o svom iskustvu ponizenja,o vrstama i stupnjevima ponizenja u logoru,ali odustaje.Ne treba usporedjivati uzase,to se ne moze.Ustvari ih ne treba ni opisivati.Ionako je malo nade da ce to netko razumjeti.
S.je prati do autobusne stanice pored ulaza u logor.Cesta je pusta.Dok hodaju jedna uz drugu,
susjeda joj napokon kaze da je cula za njene roditelje.Nisam ih vidjela,kaze,drugi su mi pricali.Nasli su njihova tijela...pored rijeke...
Pokusava se udaljiti od ove zene i njenih rijeci.F.ne moze vise govoriti.Pokriva lice rukama.S.osjeca kako se u njoj otvara ona tajna komora,zadnje mjesto u koje se moze povuci,gdje ce nestati,kao da je nema."A sestra,sto je bilo s L.?",pita je gotovo mehanicki,kao da se radi o nekoj poznanici.Jedino to moze izustiti,zatim suti.F.je gleda,zatim je grli.Ne odgovara joj.Ne tjesi je.Zna da je ne moze utjesiti.
S.se okrece kao da ce otici,ali je F.prima za rukav,zaustavlja je.Jednom se rukom naslanja na stap.
Drugom je i dalje grli.Sumrak je.Oko njihovih nogu ledi se barica vode...
|
