BESPUCA POVIJESNE GLUPOSTI DIKTATORA FRANJE TUDJMANA
KOSTI U MIKSERU
...Ideju za naknadno izravnavanje racuna partizana i ustasa,na nacin da odabrani predstavnici jednih i drugih svecano objave kako su prestali razlozi zbog kojih su nekada ratovali,Tudjman je najpotpunije izrazio u BESPUCIMA.Ondje se prvi put u hrvatskoj historiografiji pod vlascu komunista,Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu tretiralo kao jedinstvenu interesnu cjelinu,tj.kao zemlju u kojoj je uz otvoreni unutrasnji sraz postojao i latentni sraz obiju zaracenih strana s vanjskim osporavateljima hrvatstva,sto se jednim dijelom odnosilo na tadasnje okupatore,ali ipak ponajvise na Srbe i Srbiju.Pritom su pozicije partizana i ustasa izravnane mehanickim zbrajanjem pluseva i minuseva,koji tek u zavrsnom saldu daju optimalnu cjelinu.Prvima je priznato da su bili stit koji je nakon rata sacuvao Hrvatsku od cetnicke odmazde,ali im se odricalo hrvatsko drzavotvorstvo,dok su ustase,obratno,bili uzorno drzavotvorni,ali bez efikasnog lijeka od osovinskih i drugih presizanja izvana.S obzirom na vazece standarde u svjetskoj historiografiji te moguca sumnjicenja,koja su ubrzo i uslijedila,Tudjman je napravio pokusaj da se ta partizansko-ustaska cjelina barem donekle svidi i vanjskoj publici.Zato je udio hrvatskih partizana u NOB-u Jugoslavije uzdigao iznad ionako visoke razine,dok je ustaski pokret naprotiv minorizirao ispod svake mjere i svodio ga na malu beznacajnu sljedbu,gotovo bez ikakvog utjecaja medju Hrvatima.Tako je ideja"pomirbe"pripremljena za najsiru upotrebu,iako se u BESPUCIMA ona jos ne spominje pod tim imenom,ocito zato da se izbjegnu zazorne implikacije cinjenice sto je ona izvorno ponikla u ustaskoj emigraciji,sto je njezin autor bio Maks Luburic.
Ni kasnije,kada od tih paralela nije toliko bjezao,Tudjman nije odavao izvor te ideje,ali sada zacijelo zato da njeno autorstvo ne bi morao dijeliti s nekim drugim i tako nauditi auri"stvoritelja"Hrvatske,na kojoj je upravo radio i koja se najvecim dijelom i bazirala na"pomirbi".Umjesto toga,potrazio je manje konkurentan uzor u generalu Franciscu Francu,kojeg odmah po dolasku na vlast sustavno uzdize u primjer uspjesne pomirbene tranzicije zemalja koje su izasle iz gradjanskog rata.U srpnju 1990.godine,u intervjuu berlinskom TAGESZEITUNGU,reci ce da"zastupamo jasno misljenje o nasim ratnim zlocincima:na obje je zaracene strane bilo idealista i drugih.U Hrvatskoj su se Hrvati borili za slobodu pod razlicitim zastavama.Cak je i jedan general Franco to spoznao,i prije 30 godina zajedno sahranio fasisticke i komunisticke zrtve.Samo na temelju te vrste izmirenja moze se doci do demokratskog drustva u kojem vise nema zaracenih strana.Trebalo bi izgraditi spomenik za sve zrtve rata i konacno shvatiti da su sve to bile posljedice povijesne situacije."Ista teza varira se i u nizu intervjua i drugih istupa u Hrvatskoj,kao u STARTU,u travnju 1991.,gdje je ovako objasnio ukidanje zagrebackog Trga zrtava fasizma:"Tocno je da je bilo zrtava fasizma,ali je isto tako tocno da je hrvatski narod pretrpio jos vece zrtve od cetnika i komunizma.Umjesto da podignemo spomenik svima,kao sto je to ucinio jedan Franco,pa omogucio time normalan razvitak demokracije u Spanjolskoj."...
(Marinko Culic-"TUDJMAN-ANATOMIJA NEPROSVIJECENOG APSOLUTIZMA")
|
