kirin. JALOZI. omot. 2 pjesme
59.
Ljudi su sami.
Žena koja jednom pa drugom cipelom udara u kutiju klima-uređaja ne bi li otresla
kamenčiće i grudice blata uvjerljivo govori o tome.
Ne možete je ne zapaziti.
Odjekuje to njezino kloparanje kao pucnjevi muškarca radosnog što mu se rodio
sin.
Zvuk krene, leluja na vjetru, udari u zid druge zgrade i vrati se kroz otvoren prozor
[čula ga je kad ju je zaobišao, lagano su joj se zatresla ramena].
Ženu možda i ne biste zapazili, čak i da visi s ruba balkonske ograde.
Pa štošta visi.
Jedna se stabljika vodene palme slomila napola pa i ona visi.
Kao i najlonska vrećica što ju je vjetar upleo u ogradu i napuhnuo.
Visi i sjena muškarca naslonjenog na ogradu [puši], opuštena sjena, dobro zna da se
od svog tijela ne odvaja tako lako.
Rekli bi sebi [poslije] da vam se učinilo da ste vidjeli svježe
oprano rublje kako vijori na vjetru.
I još biste dodali: ta žena neprestano pere.
Ali ubrzo biste primijetili kako je riječ o sasvim drugoj ženi.
Mada se mogu povući neke paralele između obje. I da je posve lako sve pobrkati.
Zasmetat će vam to lupanje. Ta neugodna pucnjava.
Možda izazove gnjev, izmami psovku ili komentar što će ga muž [na trenutak je
odložio novine i srknuo kavu] s balkona dva kata niže uputiti supruzi
koja upravo vješa oprano rublje na balkonu dva kata niže.
Da je htjela, učinila bi to unutra, na primjer u kuhinji ili predsoblju.
Ženino kloparanje ne računa na ravnodušnost. Mora se objaviti glasno.
Kad počne tući cipelom po kutiji, i kad prve grudice stvrdnute zemlje
počnu svoj let prema pločniku, ona slavi.
76.
Preda mnom se ljušti jedan čovjek.
Da bih opisao kako to izgleda, za njim silazim s tramvaja, pogledom
zahvaćam kašetu s rajčicama što je čovjek drži uzdignutu na lijevom ramenu,
i to je u redu, ljudi, pogotovo trgovci, svašta tegle sa sobom.
Ali pogled, ćudljiv kakav već je, ne napušta te rajčice, uporno sjedi na njima,
gnječi ih, ili su već bile zgnječene i prije nego što je zasjeo na njih.
Da, pomislih, trule su, pa i nagnječene, sok se zgušnjava u njihovu podnožju,
a ono što se ne zgusne diže se u zrak koji su zaposjele ose (ne znam otkud, nisu
mogle biti s nama u tramvaju).
To me već brine, teret truleži na njegovim ramenima, što ga prisiljava da ju nosi?
Može biti da se trulež izdigla kroz njega, doputovala iz
dubine i sad cvrči na granici tijela, a on ju nosi, pokazuje svima čiji se besramni pogled ne skanjuje zuriti?
Ili će biti da mu je ta trulež nametnuta, došla odozgo, sa strane, odnekud, pa ju
zbog nečega biva prisiljen tegliti?
Pogled potom spuštam (napuštam rajčice, kažem im zbogom) na njegovu slobodnu
ruku, nabreklu od težine što mu zapravo oduzima slobodu pa pomišljam kako na njemu nije slobodno ništa osim nogu, a i one ga tegle, ne idu kamo bi
htjele, nekamo svojeglavo, preko ceste, između auta,
kamo ubrzo nestaje,
s tri prepuna najlonska logora naguranih plastičnih boca.
(siječanj 2007., iz 2. dijela Jaloga)
|
