"Slucaj Tudjman"
PLIVAC NA SUHOM
Iz doktora Franje Tudjmana prokljucala je zgusnuta supstanca politicke kolericnosti.Izbacio je iz sebe-javno,drasticno i izobilno-sve more i opsjene koje su se slagale u njegovoj narcisoidnoj i protivrjecnoj dusi.Progovorio je jezikom histerije.U zagrebackoj Ratnoj skoli nazvanoj"Ban Josip Jelacic",hrvatski je Vrhovnik gotovo u ekstazi,bez moci kontrole,zemlji i siroj javnosti predocio verziju"fotorobota"svega onoga sto njega osobno progoni,ali i onoga sta bi on licno jos strasnije i jos odlucnije progonio.
U vrucici je nizao,uz obavezne atribute domace i divlje zivincadi,svakojaka imena-od onih koji mu zaviruju u obiteljske racune do onih koji spominju Knin,Dretelj i Hag;od onih koji spijunski
"premrezavaju"Hrvatsku do onih koji pisu u njegovoj autoritarno"premrezenoj"zemlji;od onih koji uz Evropu vezu velika demokratska prava ali i velike demokratske obaveze do onih koji bi bar posumnjali
u njegovu sve cescu i opasniju sintagmu o"jedinstvu vojske i naroda";od onih koji dizu glas protiv nemoralnog debljanja hrvatske kifle upornim zvakanjem masnog bosanskog zalogaja do onih koji bi psihijatrijski posumnjali u njegov ratni poklic protiv citave sforovske armade svijeta.
Tudjman je,naprosto,bio u politickom i psiholoskom bunilu.
Slucaj je po mnogo cemu postao pravo krlezijansko pitanje.I po mentalnom sklopu jedne protivrjecne licnosti i po Krlezinoj univerzalistickoj definiciji fenomena totalitarne vlasti i po simbolici mjesta gdje se desila recena ekstaza politicke kolericnosti.
Gospodin Slucaj,kako bi rekao M.Krleza,htio je da spominjemo ime licnosti koju je veliki pisac u svojim poznim godinama moralno podupirao pri istupu disidentskih nemira jednog zabludjelog i ambicioznog jugo-generala.Ustajao je protiv represija naspram Tudjmanovog znanstvenog prava i u ime principa slobode i pravicnosti.Ali,Miroslav Krleza,kako se vidi iz svjedocenja Enesa Cengica u izvrsnim zapisima"S Krlezom iz dana u dan"(1985.),nije tom prilikom mogao izbjeci instinkt rasnog intelektualca i kritika.U svojoj osami meditirao je svom biografu,spominjuci izricito ime Franje Tudjmana i vezujuci ga za"hrvatsku politicku svijest koja se cesto nije podudarala sa stvarnoscu".To su oni,kako je rekao Krleza,koji se"negativno odnose prema stvarnosti,ne snalaze se u stvarnosti,u zbiljskim koordinatama-uvijek su cetiri ili pet santimetara iznad stvarnosti,prizeljkujuci nesto,sanjajuci nesto i osjecajuci se neugodno".Slucaj fatalne manjkavosti politickog osjecaja za stvarnost Krleza je opisao i definisao znatno ranije u svom raznolikom stvaralackom opusu.Naslikao je univerzalnog Tudjmana znatno prije njegovih disidentskih nemira i njegove tadasnje otuzne snishodljivosti naspram velikog pisca,poete,kriticara,filozofa i monumentalnog intelektualnog autoriteta.Stereotip tragicne preobracenosti vec je zivio u njegovom djelu kao povijesna politicka zbilja ovih prostora-on je podrazumijevao britke,krlezijanski iznijansirane elemente univerzalne
boljke ljudske prevrtljivosti(apostazije),psihologije"dosadjivaca",zarobljenistva u povijesnoj shemi i"proizvodnje gluposti".
"Apostazija kakva se danas javlja na sve strane,i lijevo i desno,veli Krleza Predragu Matvejevicu u
"Razgovorima s Miroslavom Krlezom",pricinja se pomalo jalovom igrom-ispovijedajuci se da je do trenutka svog obracenja vjerovao u lazne bogove,svaki apostata uvjeren je kako je,izgovorivsi svoj"paccatevi",otkrio neku spasonosnu i vrhunaravnu istinu,a kad tamo,on ostaje u anonimitetu kompaktne vecine jedne organizirane armade koja strasno ratuje i obara sve one idole u koje je odmetnik do svog obracenja bezazleno vjerovao".
Tom soju imanentan je egocentrizam."Ta vrsta covjecanstva gleda samo sebe,ona poznaje iskljucivo sebe,vodeci brigu iskljucivo o sebi"-istice M.Krleza u romanu"Zastave".
Stereotip Krlezine"nepodudarnosti sa stvarnoscu"podrzumijeva sklonost frazeologiji u ime"velikih ciljeva".On kaze u"Beckim varijacijama"da je"tajanstvena snaga kobne fraze u"svetim stvarima"
domovine,Boga,uvjerenja ili principa jedno od najmracnijih historijskih strasila".Sklonost frazeologiji u ime"svetih stvari"utapa se zato u more gluposti,gdje veli Krleza ironicno u"Davnim danima","ima mnogo interesenata koji zive od ljudske gluposti-upravo iz tih fatalnih razloga glupost jos ima dobre drustvene sanse".
Na tim opsjednutostima-a to je nesporna idejna i mentalna karakteristika Tudjmanovih povijesnih motivacija-gradi se osobena subjektivisticka historija.O tom fenomenu u eseju"Illyricum sacrum"Krleza
kaze da su se"nasi historici i pretvorili u palanacke politicare,unoseci u srednjovjekovne prilike i odnose kratkovidno strastvene i zaslijepljene mrznje".Na toj iracionalnoj osnovi,po Krlezi,egzistiraju mnogi"hrvatski rodoljubi"koji"ljube hrvatski narod,a vijekovima mrze nevidljivu medvjedju narodnu snagu".Zele,zapravo,da taj isti narod"samo sputaju i ukrote",kako istice u eseju"Nekoliko rijeci o malogradjanskom historizmu".
U ovakvim stereotipima patriotizam se posebno fetisizira.On postaje,kako veli Krleza u istom eseju,"u rukama"rodoljuba"profesionala za sticanje zarade varalica,lazova i sarlatana koji igraju ulogu i vozdova narodnih".Pri tome,podvlaci on,stvara se"posebna retorika gluposti i kriminala kako pojam
"domovina"klizi sve desnije-o tome nam pricaju slikovito sve cavke na truplima i svi gavranovi na patriotskom nacionalistickom bojistu preko kojih su prohujale izgubljene bitke".
Radja se nacionalizam.Uzdizu se strasti-istice Krleza i prvoj knjizi"Zastava"-u kojima"narodi bez izuzetka obmanjuju sebe i svijet o svojim nekim rasnim,specificnim,genijalnim svojstvima i vrijednostima".
Ovako,u sirem krlezijanskom kontekstu,moguce je danas promisljati o"slucaju Tudjman".
Samo mjesto na kome je Vrhovnik izlio toliko zuci,Ratna skola"Ban Josip Jelacic",takodje je simbolika sireg Krlezinog krokija"totalnog pomanjkanja osjecaja za stvarnost".Rijec je o imenu koje nosi danas najvisa ratna skola u Hrvatskoj.Ime simbolizuje nastranu glorifikaciju jedne nazadnjacke ideje koju Krleza razlaze u svojim"Fragmentima dnevnika iz godine 1942."Pojam podrazumijeva nekriticko uzdizanje jedne povijesne licnosti iz 19.stoljeca koja je od hvaljene idile"hrvatskog narodnjastva"
posrnula na razinu najprivrzenijeg i najsurovijeg branitelja beckog dvora od valova madjarske do virusa tzv.becke revolucije 1848.godine.To je simbolika licnosti koja je 4.marta 1849.godine upravo u Hrvatskoj,snagom svojih krajiskih cesarskih regimenti,potvrdila oktroisani austrougarski ustav i na taj nacin ozakonila ukidanje svih do tada stecenih narodnih prava.Ideja"jelacicevaca",veli M.Krleza,asocira na ideju"vojevanje protiv samog sebe".Simbolike je,doista,veoma mnogo u danasnjoj verziji"pobune protiv samoga sebe"-u verziji ovovremenog anahronog isticanja domoljublja u aulama koje nose ime bana Josipa Jelacica.
U romanu"Na rubu pameti"Miroslav Krleza kaze da je glupo uzrujavati se zbog gluposti.
To je samo privid.
Ipak je"slucaj Tudjman"veoma znakovit i poucan.On prica-u maestralnoj krlezijanskoj dramaturgiji apsurda-o jos jednoj povijesnoj poledici.
To je prica o obnevidjelom plivacu na suhom.
(Aziz Hadzihasanovic-"VRIJEME PROSLO-VRIJEME SADASNJE")
|
