miroslav kirin: jalog br. 65
65.
Lik u kavi je ptica, ako puhneš, poletjet će.
Ali kako ptica može letjeti u kavi?
Kavu prineseš ustima, popiješ. Pratiš me?
Svaku riječ.
Ptica tako uđe u tebe. Što onda pomisliš?
Pomislim kako je time sve završilo - nema se kamo iz tijela.
Možda, ali najljepše u svemu tome jest da uvijek možemo pronaći izlaz, čak i onda
kada ga nitko ne vidi.
Što će reći?
Što će reći da će naša ptica pronaći izlaz i iz tijela, jednako kako što je umjela izići iz
kave.
Sad se već moram dobro napregnuti da razabrem smisao u tvojim zakučastim
rečenicama.
Zamisli da si mrtav i da tvoje tijelo nije više od mesa nego od rahle zemlje.
Dobro. Počinješ biti čudan. Ali kao da pomalo shvaćam (premda ne znam kako).
Shvaćaš? Morao bi. Riječ je o staroj priči.
Želiš li da je nastavim umjesto tebe?
Zašto ne? Hajde.
Dakle, iz te rahle zemlje izrasta grm. Proljeće je, osuo se bijelim cvjetovima.
Posjećuju ga pčele i drugi kukci. Pratiš me?
Svaku riječ.
Rana je jesen, grm se ziba na vjetru. Na mjestu cvjetova sad su crvene bobice,
umjesto pčela i kukaca posjećuju ga ptice.
Dobro, došao si do ptica, ali što dalje?
Nemoj biti nestrpljiv. Kod kuće si, piješ kavu, glava ti je pognuta, nešto te pritiska.
Dosad sam mogao pratiti. Nisam mislio da ćeš ići u tom pravcu.
Ni ja. Dakle, u glavi ti pucketa, srce probadaju mali grčevi. Podižeš šalicu i onda se
lecneš: u njoj vidiš lice žene.
Mislio sam da ću vidjeti pticu, trebali smo vidjeti pticu.
Trebali smo. Lice je njezino, nema sumnje.
Jasno vidiš njezine oči u kojima se prelama tvoj poraz.
Zašto te prati posvuda, pitaš se.
Spuštaš šalicu, ne želiš piti.
Ustaješ i odlaziš na balkon, preplašiš pticu koja je zobala bobice na grmu
božjakovine.
Vraćaš se unutra i ponovno se zagledaš u šalicu: još je tu.
Pomišljaš kako bi najlakše bilo lagano puhnuti i više je ne bi bilo.
Ne puhneš, je li?
Ne.
Ptica je ona?
Ptica je ona.
|
