miroslav kirin ALBUM (2001.) Dječak i njegova majka (ulomak)
Treći
U samom susjedstvu crkve žive katolici koji opet i nisu neki katolici. Možda jesu, ali ne govore o tome na sav glas. Ne galame. Pravi katolici šapuću. Idu svijetom šutljivi i poniknute glave. Držanjem tijela ispisuju ljepotu poniznosti. Ne viču susjedu: ja sam taj, čuvaj me se! Bili su katolici i prije rata, u staroj Jugoslaviji, a onda su, kad je nezadrživo buknuo, uglavnom postali partizani. Tako se barem govorilo. U povijesnim čitankama. Izvan čitanki bilo je pak drukčije. Trebalo je raspoznati istinu, zasukati rukave, dobro se namučiti. Tko nije otprve postao partizan, postao je poslije. Glavno da je to bilo na vrijeme da bi se mogla ubrati boračka mirovina. Svakom vremenu treba uzeti mjeru i sebi iskrojiti udobne hlače. Da nisu plitke, da ne pucaju na pregibima. Znali su seljani da ne treba žuriti. Sporost kao da i život čini dužim. Tada nije bilo lako raspiriti vjersku i nacionalnu nesnošljivost, seljake kao da nitko nije mogao posvaditi; nije bilo radija, a novine su se čitale negdje drugdje. Zato su se katolici slagali sa svojim suseljanima pravoslavcima. Nekako je onda bilo normalno da zajedno ratuju protiv zajedničkog neprijatelja. To je bilo ključno; da postoji treći na kome se mogu iskaliti za sve ono što ih je tištalo. Treći koji ih je ujedinjavao. Rame uz rame, ruku pod ruku, uho do uha. Načujem ja da dolaze ustaše, uhvatim svog sus’eda pravoslavca pod ruku i bjež’ š njim u šumu! Kad i taj rat završi, lijepo će živjeti do sljedećeg, ‘postmodernog’ rata, kad će neobjašnjivo izgubiti pamćenje. Kad neko zlo uđe u narod. Neće više biti trećeg na kojeg bi zajednički udarili. Seljani će možda biti i Hrvati, što su tada, dok su s pivom u ruci sjedili na stepenicama ispred trgovine, početkom sedamdesetih, potiskivali u sebi. To ‘potiskivanje’ sad će, pritisnuti svojom nesrećom, uvijek rado naglasiti. Glas će im podrhtavati od probuđena ponosa i nataložena poniženja. Navodit će ono što su čuli na radiju i televiziji kao svoje riječi. To što će netko drugi razjarena lica izreći na televiziji bit će baš ono što je i njima samima dugo čamilo na dnu srca, samo što, eto, za razliku od njih, govoru nevičnih i pomalo zatucanih, ma pravih prtlješa, srećom ima onih koji su ipak vičniji govoru, pa nek onda oni govore. Ići će u crkvu, ali sada negdje drugdje, puno dalje od Slane ili Glinske Poljane, s najlonskim vrećicama u čvornatim rukama, jedan po jedan ili u skupinama, pristizat će u Veliku Goricu, Zagreb, Ivanec, Varaždin, Opatiju, Rab…
|
