Munib Delalic
ZAMOR
STOJIM USRED RIJECI KAO DA JE TO NEGDJE
I KAZEM NECU TEMU.KAZEM NEKOME KAO DA ZNAM KOME
NECU TEMU.STO JE ZAMISLJENO A NIJE DOSLO
NEKA JE OKRUGLO I NEVIDLJIVO.PRIPRAVAN ZA
NEPRAVILNOSTI,NESRETAN SLUCAJ:NJEGOVOM RUKOM,
SVOJIM SLOVIMA.PUSTIM LI BROD DA KLIZI LINIJOM
KOJU JE STVORIO,SLIJEDIM LI PUT NJEGOVOG
KRATKOG DAHA,NA MENE CE DIM VECI OD SVAKE RIJECI.
OBLIKUJ SE,SUDBINO,KAO KORACI U SNU!
Pocetni je to dio pjesme"Tapiserija"Danijela Dragojevica,iz njegove nedavno objavljene knjige ZAMOR,sesnaeste mu po redu...Da,Danijel
Dragojevic...Uz Slavka Mihalica,Vesnu Parun,stogodisnjeg Dragutina Tadijanovica,danas jedan od onih velikih,i najvecih u hrvatskom pjesnistvu(mnogi bi za nj rekli i da je najveci!).Da,Danijel Dragojevic...
Mislim da je,po svemu,uvijek bio nesto posebno,iznad i izvan svega,izdvojen,i svoj,pravi plemic medju pjesnicima.Njegova prepoznatljivost je bila i ostala kazivacka elegantnost najvisega reda,upravo boravak"usred rijeci",jedinstveno joj predavanje,kao i istovremeno prividno minimiziranje njene vaznosti,"kao da je to negdje","kao da znam kome".To je kao igra u kojoj,cini se paradoksalno,sva ozbiljnost i vaznost te igre i jest u tom nepridavanju joj vaznosti,u tom"negiranju teme".Tek tako je,da bi valjda paradoks bio potpun i smislen,pjesnik"pripravan za nepravilnosti,nesretan slucaj..."I da napokon moze zazvati sudbinu,odnosno njeno"oblikovanje",da sudbina se oblikuje,sto nimalo nije nevazno,"kao koraci u snu".
Dragojeviceva poezija prije svega svjedoci o velikoj moci apstrakcije,o njenoj cistoti("pjena zlata")i svoj raskosi njenog razgranjavanja i usloznjavanja a sto rezultira radosti teksta ,radosti citanja.Ona je izravno vezana uz jedinstvenu"pustolovinu jezika",uz pravo otkrice jezika,i to"jezika prije govora",uz kazivanje svjetla i svjetlosne prvotnosti.U njoj je,reklo bi se,djetinjstvo radosti koja nam,citajuci je,postaje toliko bliska da nam se ucini da je prirodni dio nas,"da nam je rod".Ali ta je apstrakcija,i kad se cini najapstraktnijom,i posve nadrealistickom,izuzetno konkretna,opredmecena,sto se postize maksimalnom usredotocenosti i preciznosti u jeziku kojim je sve povezano,sve na svom mjestu.Dragojevicev se tekst osjeca kao svila pod prstima,kao ne(s)tvarna tvarnost,i strasno je on stvaran,i mogao bi se nazvati,sluzeci se dijelom pjesnikova bogatog pojmovnika,"sjajem,vremenom i znakom","plahom mislju","obiljem necega".Pjesnikov tekstualni prostor,to"obilje necega",postupkom oneobicavanja obicnog,odnosno iracionaliziranja racionalnog,predmetnog svijeta,stvarima vraca i daje njihovu pravu mjeru,bez njegove rijeci one ne bi bile to sto jesu,ne bi imale svoj puni legitimitet.Zasticujuci male brojeve i male stvari,ispravljajuci"sto se moze",vracajuci"tisini jezik",i to"izvan jasnoce i nejasnoce",Dragojevic nam govori"kako je to biti na svijetu";kako je bilo nekad,"kada su vulkani bili mladi",a kako je sad,kad se"nesto u izmjeni energija promijenilo".
AH,KADA SU VULKANI BILI MLADI.CITAMO,PONOVO SE S
VEZUVOM NESTO ZBIVA.PRVO CRNI DIM,A ONDA LAVA,SPORA,BEZ
POSEBNE SNAGE.STRUCNJACI UMIRUJU,BUDITE SPOKOJNI,LAVU
MOZEMO PRATITI,CAK I ZAUSTAVITI,VISE SLICI NA USPOMENU NEGO
NA NESTO OZBILJNO.I COVJEK NE ZNA,BI LI SE RADOVAO ILI ZALOSTIO.OCITO,PROSLO JE,BAR ZA NAS,VRIJEME VULKANSKE ROMANTIKE,KADA SU SJAJ I BIJES IZ DUBINE MISLILI NA NAS I MI NA NJIH,KADA JE PLINIJE BIO MLADJI,A EMPEDOKLO ZIV.NESTO SE U
IZMJENI ENERGIJE PROMIJENILO.NISMO VISE PRIKLJUCENI NA VULKANE.BLAZENI TRENUCI U KOJIMA SMO VRH SVAKOGA VECEG BRDA GLEDALI SA STRAHOM.BLAZEN TAJ STRAH,RAZLICIT OD PODMUKLIH,NEVIDLJIVIH I NEPOZNATIH STRAHOVA KOJI NAS TRESU.
Da,Danijel Dragojevic...Onaj koji svojom rijecju hvata ono sto prolazi i nestaje,zadrzava ga u sjecanju,revitalizirajuci u isti cas veliku i vjecito mladu rijec"sjeta"u koju je vise-manje sve stalo,sva
"geometrijska odmjerenost i cistoca",stalno"povjeravanje slutnje paradoksu","intenziviranje svojstava".Da,Danijel Dragojevic...
Nenadmasni pjesnicki mestar,onaj koji kao rijetko ko afirmira svu raskos lirskoga zapisa,posebnost pjesme u prozi.Dragojevicevska uzorna harmonija pjesnickoga iskaza,koja je izgradjena postupkom stalnoga priblizavanja stvarima,spaja ono sto je unutra i vani,ispunjava praznine,cuva"oblik"u svim preobrazbama i mijenama.Susret s njegovom poetskom rijeci je susret s"apsolutnim trenutkom",njegova rijec svojom jasnosti"obnavlja nejasnoce"i tom se obnavaljanju raduje nevinom radoscu djetinjstva,"osnazuje oganj dogadjaja".
Ne,nema poezije bez maste koja hvata ono"skriveno iza nevidljivog",koja je"na putu da prekoraci granice".Sklapajuci Dragojevicevu cudesnu knjigu,ucinilo mi se vrlo prikladnim zabiljeziti jednostavne i mudre rijeci koje stoje zapisane u zavrsnim lirskim biljeskama"Takodjer":"poezija covjeka necemu nauci".U protivnom,dodao bih,nije poezija.
|
