Javno svjedocenje"ljudi iz grobova"
Srebrenica`95.
..."Ja sam imao srecu da prezivim,ovo je garderoba moga oca",pokazao je na pocetku svog svjedocenja Resad Mujic zvani Reso,na pano iza sebe,gdje se na fotografijama-pored poznate krvave Benetonove provokacije iz rata u Hrvatskoj-nalaze i krvavi komadi odjece njegova oca,kojeg je on nedavno sahranio"bez glave i bez ruku"...Reso je pred prisutnima svjedocio o svom putu iz Srebrenice do slobodne teritorije,dugom 100 kilometara,za koji mu je bilo potrebno 27 dana.Na"putu smrti"Reso i njegovi rodjaci su vidjeli na svakom koraku raznijeta tijela,ranjenike,izbezumljene ljude.Jedan iz kolone je prisao nepomicnom tijelu,prica Reso,i uzeo glavu mrtvaca u ruke,iako smo ga upozoravali da ispod tijela moze lezati mina."Ovo je moj sin",rekao je.Iz raznih pravaca su pristizali ocajni ljudi,formirala se kolona,neko je naredio da nosimo ranjenike sa sobom.Bilo je 50 do 60 ranjenika.Upali smo u cetnicku zasjedu.Razbjezali smo se,ranjenici su ostali,prepusteni cetnicima...Cetnici su nas potpuno opkolili.Ocajni ljudi su se spremali za predaju.Formirali smo grupu za pregovore od cetiri,pet ljudi.Jedan od nas,Nazif Brkic,je prepoznat od strane nekog cetnika iz Bratunca,koji mu je rekao:"Otkuda ti ovdje,jebo te Alija..."Nemojte da nas dirate,nismo nista krivi,govorili smo,a oni su uzvracali-ko je pucao oko Srebrenice?Usne su mi se zaljepile,brada je pocela da jos jace podrhtava.Culi smo komandu da se puca po nama.Od straha sam se umokrio.Osuo se rafal,poceli smo bjezati,sletio sam niz strminu,pa potom u sumu.U njenom podnozju smo nasli veliki broj izbezumljenih ljudi.Posvuda mrtvi i ranjeni,koji jaucu."Muslimani,balije,do jucer ste bili Srbi,a sada ste srpski otpad,predajte se,dovoljno je samo da podignete komad platna...",
culo se u nasoj blizini.Ljudi se poceli meskoljiti,pa su se na kraju predali.Svi su pobijeni.Ostao sam sam.Hrabrio sam se,sve ce biti dobro.Nakon dugog lutanja sreo sam covjeka,koji nije imao nista,morao je biti nas,krenuli smo zajedno i lutali cijelu noc.Ujutro smo presli Kravicku rijeku i sreli grupu ljudi.15.jula smo usli u selo Burnice.Zivjeli smo od sumskog voca,pekli divlju svinju,malo se opustili.Pojavila se grupa vojnika,koja je s razdaljine od 70 do 80 metara tvrdila da su nasi iz Tuzle,da su dosli da nam pomognu,ali bili su cetnici.Razbjezali smo se.Nakon silnih lutanja krenuli smo u pravcu Kasabe.Opet smo bili u njihovom okruzenju,culi smo i njihovu motorolu.Nasli smo na rijeci starca cijelog izranjavanog od bombe,raspadao se.Ostavili smo mu pistolj da sam sebi presudi...Izmedju Kasabe i Konjevic Polja,kod Kaldrmice,konacno smo
presli asfalt i usli na komadic slobodne teritorije.Bio je to petnaesti dan naseg probijanja.Tu smo ostali sedam dana.22.ili 23.dana smo krenuli dalje.Ja sam bio u grupi sa jos cetvoricom i niko nije znao kuda idemo.4.avgusta smo se obreli kod jednog potoka i tu nas je zatekla grupa nasih momaka iz Zepe.Konacno slobodni...Braci i sestrama bih porucio da ne zaborave.Alah ce nas za to nagraditi!...
...Ni danas ne znam zasto sam bas ja prezivio,a drugi nisu,opore su rijeci Safeta Vilica,koji je proveo cetiri mjeseca u logoru,dok ga na kraju nije spasio Crveni kriz i UNPROFOR.Bilo je 400 ljudi u logoru Mitrovo polje u Srbiji,prica Safet.Mene su priveli 22.avgusta u taj logor,pod brojem 40.(Safet je,u stvari,gladan i ocajan nakon pokolja u sumama,uhvacen na mostu izmedju BiH i Srbije,sa dvije struce kruha pod miskom,koje su ga i odale otkuda je i sta je)Saslusanja i premlacivanja su trajala svaki dan i svaku noc.Moje je tijelo bilo potpuno pocrnjelo od zadobijenih udaraca. Udarali su nas najcesce nekim drvetom dugim metar i po. Spavali smo na betonu i tek poslije posjete Crvenog kriza dobili smo deke za spavanje.Po 20 puta dnevno
smo se morali krstiti i pjevati cetnicke pjesme.Hranu smo dobijali tek toliko da bi prezivjeli-ucrvan grah,rizu i grasak,kao i krompir koji nije licio na krompir.12 ljudi je moralo dijeliti 750 grama kruha.Za piti smo dobijali soljicu caja.koji kao da je bio slan.Morali smo se oprati za 10 sekundi.Odlazenje u WC je bilo dalje ponizenje.Njihovi inspektori su me prisiljavali da priznam silovanje djece i srpskih zena,stvari koje ja nisam ni pomislio,a kamo li uradio.Po izlasku iz logora imao sam 52 kile.Ne znam sta da kazem,zaboraviti ne mogu.Moje misli su jos smetene.Mogu da kazem samo da mi je poklonjen drugi zivot,iako u Njemackoj zivim u neizvjesnosti,pod prijetnjom izgona.Zivot,ipak,ide dalje,moramo dalje zivjeti.Moram jos kazati da iz mog najblizeg okruzenja,gdje sam prije zivio,Dzemal Masic nije izasao sa svojih pet sinova,nije izasao ni Dzamil Salihovic sa svoja cetiri sina,Muhinovic
Feho je izasao ali su mu sinovi pobijeni.Nema kraja ovoj prici...
Zavrsimo ove price o srebrenickoj nesreci rijecima prvog covjeka evropskih"zelenih"u Strasbourgu Danijela Kon-Bendita(Daniel Cohn-Bendit),koji je u Evropskom parlamentu pozvao"dobre drugare"Blaira,Busha i Chiraca DA UKINU DAYTONSKI SPORAZUM,ako ni zbog cega drugoga onda zbog pijeteta prema srebrenickim zrtvama!
|
