miroslav kirin: K E R T E S Z
Čitam Kerteszovo Besudbinstvo (prijevod Aleksandra Tišme, u hrvatskom prijevodu Xenie Detoni roman je naslovljen Čovjek bez sudbine). Dolje, ispred zgrade, neki dječak svira na komadu rasprsnuta balona – rastegnuo ga je preko svojih usana i onda u njega puše proizvodeći cilikav, rezak zvuk koji se potom penje do lođe gdje sjedim i u časku razara rečenicu što ju čitam. Uzaludan je svaki moj pokušaj vraćanja na početak započete rečenice, odozdo ponovno dolazi neumoljivi zvuk te improvizirane trube i na jedan bezazleno-uporan način upisuje u sad već trajno nedovršivu rečenicu onaj smisao što ga je Kertesz možda bio nakanio, ali ga na koncu ipak nije upisao u svoju rečenicu. Jer kad već peti ili šesti put čitam istu rečenicu i napokon ju uspijevam završiti, više nisam uvjeren da je upravo pročitana rečenica Kerteszova.
I zato si postavljam pitanje (a ima i posve određeni povod, objasnit ću poslije.):
Je li lako biti Kertesz?
(Je li uopće lako biti? Lakše je, čini mi se, maćehinski postaviti pitanje i potom se bestraga izgubiti.)
Postaje li Kertesz svojom meandričnom, rascjepkanom rečenicom, dobro odvaganom argumentacijom, sporim no savršeno jasnim i neodoljivim kretanjem misli? Ili Kertesz postaje tek kad se njegova rečenica napusti, kad čitateljevu misao zaposjedne točka, kao neka čistilišna razdjelnica, oslobodi ga Kerteszove, recimo to tako, težine i razdvoji dvije misli, onu osvojenu i onu koju tek treba osvojiti? I onda u to među-stanje, procijep između dviju misli dopre još jedna rečenica na koju se, poput golema brijega, koji je nemoguće zaobići, naslonilo iskustvo zajedničkog života:
«Ne pogađa me Kertesz, nego život».
Takva rečenica dostatna je samoj sebi, ne treba joj nitko, nikakva prethodnica ni nasljednica i zato doista ne kanim tumačiti porijeklo te rečenice kao ni njezinu jednostavnu razornost. Zato što se, unatoč mojoj spoznajnoj kolebljivosti, događa nešto drugo, izvan domašaja mojih htjenja.
Sad, kad je najnapetije, kad bi trebalo pojasniti tu uzročnu vezu između Kertesza i života
(Život, literatura – Kiš – pitam se: Kiš nikad nije čitao Kertesza? Kako? Govorio je mađarski, pa ipak…? Je li posrijedi bilo sretno mimoilaženje?)
u priču upada smijeh.
Ili bar, njegova najava.
Sjedim u gotovo praznom tramvaju, putujem na posao, vani udara kasnoproljetna žega, a na koljenima sam raskrilio knjigu Ista priča što su je napisali Imre Kertesz i Peter Esterhazy. Smijeh me preplavljuje već s prvom pročitanom Kerteszovom rečenicom. Smijeh je to što istodobno prestravljuje i postavlja neugodno pitanje: otkud? kako? Pokušavam se sjetiti, no ne mogu se sjetiti da sam se ikad nasmijao nečemu što je Kertesz napisao. Smijeh nije izazvala Kerteszova priča, koja tematizira piščev put preko mađarsko-austrijske granice i jezovitu mogućnost da i u posve uređenom, slobodnom svijetu možete jednako tako biti skinuti s vlaka i odvedeni u neizvjesnost kao što se u ratno vrijeme dogodilo junaku Kerteszova romana Čovjek bez sudbine.
Međutim, da bih došao do porijekla svog smijeha, moram se sat-dva vratiti unatrag.
Spremajući se za posao u torbu sam htio staviti i knjigu Ista priča, no prije nego što sam to učinio pokazao sam je supruzi jer sam znao da će ju zanimati. Međutim, ona se, otvorivši knjigu nasumce negdje na sredini, bila začitala (i nije joj prvi put). Usput komentira kako pisac opisuje svoje tegobe sa 'sitnim bolovima', najčešće u križima, i oduševljava ju preciznost piščeve rečenice i nekakva 'istinitost' takvoga pisanja, tj. sposobnost pisca da nas doista uvjeri u to što piše.
Samo Kertesz može tako pisati, kaže moja supruga.
I, sjetivši se njezinog zaključka, osjetio sam kako mi donja usna počinje podrhtavati da bi se uskoro taj maleni potres preselio na bradu pa na prsa i onda na cijelo moje biće koje je stalo drhtati, kao da sred zime stojim pokraj rijeke i postupno shvaćam što sam to strašno i nepovratno učinio kad sam...
No dobro.
Ili da kažem ovako: osjetio sam kako mi donja usna počinje podrhtavati i uskoro se taj maleni potres preseli na bradu, pa na prsa, i uskoro sve u meni vrije, nadima se, žudi da izbije na granice tijela, izlije svoju najveću slatkoću – smijeh.
Pročitavši prvu rečenicu Kerteszove priče Zapisnik shvatio sam kako je moja supruga počela čitati Esterhazyja misleći da čita Kertesza. Premda je, u neku ruku, imala pravo: Esterhazy se doista poigrao Kerteszovim stilom, ispisao je «spore, pogurene, teške rečenice», kako i sam kaže u toj priči govoreći o Kerteszu, a na nekim je mjestima čak preuzeo pojedine rečenice iz prve priče u knjizi, Kerteszova Zapisnika. Ali nije to smiješno - smijehu obično nije lako iscrtati putanju njegova dolaska na svijet - smiješna je sigurnost moje supruge koja je, čitajući nasumce odabrani ulomak iz knjige, bila uvjerena u ono u što je željela biti uvjerena – da čita Kertesza. Prepoznala ga je i prije nego što je počela čitati tu rečenicu. Sigurnost takve tvrdnje u velikoj mjeri, čini se, ovisi o podudaranju književnosti i života, opet. Esterhazy ustvrđuje kako je sve više uvjeren da od rečenice, tj. književnosti traži da pronađe svoju stvarnost, a zgotovljena zgoda odgovarajući život. Nezgodno. Što ako priči ne možemo naći život pa promaši svoj smisao?
Kad moja supruga pročita uvodnu Esterhazyjevu rečenicu - onda svatko od nas dvoje čita zapravo nešto drugo. A kad završimo, mogu posve sigurno tvrditi kako je ona čitala Kertesza, a ja Esterhazyja.
Međutim, ta dvostrukost nagriza i granice našeg razumijevanja života i literature, mijenja nas čitanjem jedne rečenice.
/pozdrav Dragi/
|
