Borgman's cube
petak, 21.07.2017.
Požar je izgorio, priča je ostala
Na kraju priče, čije će se postojanje pokušati zaboraviti što prije (jer je već krenula kampanja," ma sve je u redu"), posjetio sam prijatelja koji je bio vatrogasac prije 30 godina, za koji dan puni 50, koji je organizirao i na svoj način spasio od požara, tri lokacije. Podalji susjed sa plastenicima mu može zahvaliti na 60% spašenog cvijeća, brat na neoštećenoj kući, iako su "stradale i praske (breskve) i masline", i onda opet blizu kuće u Žrnovnici.
Na niti jednoj od tih lokacija nije bilo vatrogasaca, a kada ih je požar i zaobišao (jer nije bilo dovoljno crijeva za vodu), nije to bio više pakleni zid, nego nešto što je u prolazu riješilo vatrogasno vozilo.
Bio je vatrogasac, zna dosta o tome i kaže samo..."Nije ih bilo!"
Uvečer susret sa prijateljem, momkom koji je gasio punom parom, čija je cisterna promijenila boju s jedne strane, koji je proživio sate u vatrenom okruženju, ostajao bez vode, i opet navaljivao. Krijese mu se oči. Govori o Smokoviku, ljudima koji se kolebaju pred vatrenim zidom, i njih par koji spajaju crijeva, i dok ih ljudi uplašeno gledaju divlje vikne "Pusti vatru neka dođe! Oću je blizu!"...najprije ga gledaju kao da je lud, a onda kao ludog poluboga, dok određuje šta treba izgorit, da bi se ostalo spasilo. I on kaže "Išli smo tamo gdje smo mislili da triba!"
Istina je ono što kažu glavešine kako ovo nije bio običan požar. Nije se mogao obrađivati kao oni prosječni, iz statistika, koji služe kako bi se dokazalo kako za vatrogastvo treba izdvojiti još manje, a ostaviti još više za fotelju ispod guzice.
Kao i nakon svake žestoke priče, u kojoj je pobijedilo srce, uhljebi svih vrsta će potrošiti, još našeg poreznog i prireznog novca na elaborate,dugogodišnje mjere (do slijedećih izbora), formirati će povjerenstva, i raspravljati uz plaćene ručkove do mile majke. Možda pronađu i žrtvenog jarca.
Uobičajeno, kod nas, raspravljati će oni koji pojma nemaju o vođenju, tehnici i ljudima, potpuno uvjereni kako su kao neizabrani vojnici svojih partija (zamjenici sa lista stranaka) predodređeni donositi odluke, i upravo jer su dio svojih "glasačkih mašina", te odluke su odmah "pomazane" od pogrešaka, kojima vrve.
Hrvatska je mala zemlja, i proporcionalno ima malo kvalitetnih ljudi u svojim strukturama. Vjerojatno radi negativne selekcije i manje nego je europski prosjek.
Upravo zato, ni naši "profesionalci" najčešće nisu niti najeduciraniji, niti hobisti, niti najpametniji u svojim zanimanjima. Oni su dobri, hrabri i često (pokrivajući loše vođenje), spremni na nadljudske napore. I pored toga, NISU dovoljni.
Mogu "ljudi namještenih osmjeha" pričati o tome što hoće, razbacivati statistikama kako je to upravo i jedino tako, u tim istim statistikama koje bezumni uhljebi-brojači bacaju uvijek kao dokaz u svemu, postoji Gaussova krivulja. Uči se na prvoj godini faksa, ako ne kupiš papir o diplomi!. 66% je unutar statističke krivulje, ono ostalo je negativni ili pozitivni ekstrem. U 66% slučajeva "sustav" funkcionira, u 10-ak % je debelo prekapacitiran...ali u onih 10-ak % (pozitivnog ekstrema), sustav je toliko potkapacitiran da ne postoji. Gle čuda, u tih samo 10 statističkih posto ljudi stradaju, kuće gore, a hitne su prepune.
Pametne i normalne zemlje, ma što maloj Hrvatskoj govorili iz Europa, su oni koji imaju izdašne rezerve i odlične sustave civilne zaštite . Velike i moćne rezerve, koje nisu na platnom spisku kao profesionalci, nego su sastavljene od volontera, i ljudi koji o tome svemu znaju više nego profesionalci. Kod nas su ti sustavi "prije u doba mraka" bili u zajednici Tehničke kulture koja je sada (kao i mnoge druge) statističarska organizacija, sama sebi dovoljna. Najbolji način procjene šta i čemu nešto služi je omjer mase plaća uposlenika prema financiranim projektima. Sve gdje je masa plaća veća od mrtvi hod+projekti...ima prevelik broj statističara. Smisao svake organizacije koja postoji samo radi plaća...je khmm, upitan.
Evo primjer.
Bi li zapovjenik zazivao DA MU NITKO NE DOĐE NA TEREN, jer smeta pri gašenju, da ti ljudi imaju korektnu radio vezu, preko koje im se može zapovjediti da ostanu iza linije gašenja, sa samo par ljudi koji tu masu kontroliraju...informacijom. Od trenutka kada profići zaustave vatru, do trenutka kada ona opet plane na istom mjestu jer nije dobro sanirana zemaljskom silom, ne trebaju dani nego minuti i sati. Ti vojnici i civili sa lopatama i brentačama trebaju desetak minuta poslije, a ne dva dana iza, kada budu zgodni za postrojavanje i naslikavanje.
Za radio veze, postoje ljudi koji su bolji od svih koje imate kao "profesionalce" (izuzev onih koji su i hobisti)...radio amateri. Skoro su svi izgubili prostore za okupljanje, zakoni koje imamo i logika dobivanja sredstava za društva su gadni...ali radio entuzijasta, IMA.
Za kretanje po planini, nošenje kao mazge po 20-40 kila na leđima nemate samo GSS (koji nisu PROFESIONALCI!), nego i planinare, i njihovu elitniju skupinu vodiča (koji su nekoliko puta brojniji od GSS-a).
Za dronove, njihove pilote, i servisere, imate aero modelare.
Imate ljude za sve.
Sposobnije i bolje za te poslove nego su profesionalci. I koji obožavaju svoju tehniku, imaju specijalistička znanja i BESPLATNI su.
Ali s njima se ne možete naslikati, jer bi to značilo da znate što to znači sustav, drugi ešalon, pozadina i sve ono ostalo što ste do besvijesti koristili u Domovinskom ratu, a sada zaboravili, jer "profesionalac" ipak mora mučat' ako želi plaću, obvezan je ugovorom o radu i djelu, zar ne?
Oni koji obožavaju "profesionalizam" obožavaju i tajne.
Tajne su super...nisu transparentne...
