Borgman's cube
srijeda, 29.04.2009.
Izbori po mjeri jednog...Borga
Ostaviti ću Crotanic uzbibanom moru, morskoj bolesti i skrivenim pukotinama ledenog korita. Pomorci od davnina, svjesni kako od Vođa nikada nisu dobili niti korisnog savjeta, stanovnici ledenog potpalublja samostalno i spretno održavaju ledenu ljusku. Ponosni i prkosni optimizam se ipak suprostavljao Prirodi, njenoj toploj morskoj struji, kojom ih je u uništenje vodio Veliki Vođa.
Odabrani su znali tajnu o neminovnoj sudbini, slabim pogonskim strojevima, slaboj kvaliteti leda, pa su požrtvovno uzimali zalihe goriva i hrane , spremajući se ponuditi svoj odlazak kao doprinos smanjenju tereta.
Ostaviti ću putnike u njihovom sljepilu i neznanju jer je moje Borgovsko biće osjetilo Zov.
Zov Izbora.
Moj Alias, Borgman, kojemu je u ovom trenutku isključena ljudskost, piše ove redove. Rekao bih, Borgovski, kako je u ovom slijepom modu najsličniji prosječnom biraču.
Njegovo je ime na biračkom popisu već godinama. Prstenovali su ga JMBG-om, a nedavno i OIMB-om. Bez njegovog znanja su njegove podatke dali Vladama Velikih, razdijelili ih tko zna kome, podijelili njegovu osobnost sa neznancima i njihovim računalima.
Za Čovjeka nije ni pretjerano sposoban. Ima i bržih i jačih i pametnijih. Nagriza ga Zub Vremena, koči nekada pokretljive zglobove, a i naslage sala sve su veće.
Čemu ova priča?
Zašto je jedan Borg, koji s lakoćom asimilira i najsposobnije pripadnike njegove vrste, zapeo baš u tom skučenom i nemoćnom tijelu. Slučajno i «ne znam» bili bi odgovori. I što sada?
Prepustiti se žaljenju… ili pokušati nešto?
Zov izbora? Pravi trenutak?
Čak i sa isključenim nadzornim sustavom, podataka mi je i previše o «kandidatima». Veseli neki ljudi. Iskaču sa naslovnica, duplerica, i zadnjih stranica, razmeću se sloganima koje nisu sami smislili, i poslušno koračaju ispred svojih lutkara.
Nemojte sada meni Borgu pričati kako lutkara nema! Moj Alias bi možda i prihvatio kako iza nekih nema nikoga, ali meni, nadmoćnoj strojnoj inteligenciji, malo je teže lagati.
Lutkari postoje. Otkriti ću Vam tajnu. Iza najnekulturnije seljačine sa liste stoje oni koji su u kabini Crotanica. Isti su i iza prividno kulturnog starog-novog sportaša. Pozadinski igrači su i iza glasa koji svakoga dana pita ribare i nudi promjene….
Nekoliko puta su me Borgmanove noge odnijele na mjesta gdje su Lutkari povlačili konce svojih Lutaka, i sa zanimanjem sam promatrao kako se odeblji ljudi, premazani svim mastima, trzaju i prebacuju s noge na nogu, nesposobni čak i za najmanji otpor.
Resistance is futile? Ne, ja nisam taj Lutkar. Nažalost.
Čudna su pravila ove zemlje. Već godinama isti cirkus gdje glasači biraju između sjena prošlosti. Sadašnjost se zanemaruje i zaboravlja. Logika ne postoji. Statistike se kroje po potrebi. Uspjesi i gubici se zbrajaju, množe bojama, a dijele po varijabilnim ključevima podobnosti. Ljudi ove zemlje u većini glasaju Protiv, a ne Za. Emocije. Rumeni obrazi i sjajne oči izgubljene u prodanoj magli i besplatnom vinu.
Treba li biti tako?
Ne! Ne mora. Nije istina kako su svi isti, pa makar im samo Lutkari bili različiti. Možda su strune malo slabije nategnute, možda su Lutke tvrđe građe i boljeg materijala.
Možda. Čak i ja Borg se nadam. Želim dobrog, ali ne i beskrajno jakog neprijatelja. Želim istraživati, zaviriti ispod svake stijene i zadovoljiti svoju Glad za Znanjem.
Prije svega želim Preživjeti.
Što me spetljanog u ovom slabom Borgmanovom tijelu užasava.
On mora, a ne ja, boriti se protiv svojih sablasti i duhova. Mora odabrati između jednako loših. Mora razmišljati po intuiciji, nesposoban za potpuno ispravno odlučivanje.
Mora misliti na sutra, za sebe i mene. Za ljude oko sebe.
Mora izabrati ispravno…
Budi se…
Opet se raspisao ovaj moj Borg. Nema u tom Nexusu vjere u ljude. Možda ga je i strah toliko da će zategnuti svoje strune, pokušati me pretvoriti u svoju Lutku….
Ali meni ostaje «Nos i Nada». Snažno oružje malog birača.
Želja za eksperimentom i hrabrost da prihvatim posljedice.
Sposobnost zaokruživanja Lutke, čije Lutkare možda i poznajem malo bolje.
Ili, možda dam glas Lutki! Sviđa mi se kako trza rukama…
Znam kako neću glas dati nikome tko ne cijeni starost ovog grada koji nas eonima trpi. Niti sportašima koji svoju mirovinu traže na krivim mjestima pri tome mijenjajući stranu i stranku kako zapuše. Ni slučajno ni Poduzetnicima čiji je kapital nastao naglo, oprobanom Vještinom koja se bilo gdje u svijetu naziva krađom.
Oni otpadaju!....
