Borgman's cube
nedjelja, 27.07.2008.
Projekt knjiga.... drugi ulomak!
Šaman odgurne štapom stijenu. Nekoliko buba koje su se naglo našle okupane suncem nisu s oduševljenjem prihvatile promjenu. U najdubljem tragu stijene je ostala mrlja vlage, koja se pod suncem, već visoko na nebu, odmah isušila.
Potpuno bijela kosa oko suncem opaljenog lica se zatrese kada začuje glas dječaka iz sela koje se jedva vidjelo u daljini. Zaustavio se, polako okrenuo i dočekao brzonogog M'tutu kojemu je prije godinu, ili možda dvije, namjestio kost.
- Dobar posao…- pomisli gledajući kako se oblak prašine približava.
- Moja mama vas zove. Boli je stomak. Povraća…- Šaman se okrene i bržim korakom krene za dječakom.
- Koliko sam toga promijenio u ovom plemenu. Naučio sam njihovu djecu jezik, način izražavanja, skoro izliječio nametnike, osigurao kontakt sa jednom mirotvornom organizacijom… i nisam ih promijenio.-, kao da je čuo njegove misli, mali M'tutu se okrene i krene prema grmu biljke koja je tvrdoglavo rasla između dvije gole stijene. Ubere nekoliko listova, jedan stavi u usta, drugi ponudi Šamanu, i kada ovaj odbije zadjene ih za krpu koju je nosio oko struka.
- Sasar ćeš staviti u čaj.- kaže dječaku koji ga s razumijevanjem pogleda.
Nakon pregleda i primanja zahvalnosti u obliku koji je ta obitelj mogla podnijeti, Šaman se zaputi prema svojoj kolibi.
Šaman, pravim imenom Klaus Wienberger, nekada davno voditelj klinike na kojoj su se ispitivali najnoviji lijekovi dobiveni genetskim inženjeringom. Njegove metode rada su bile nekonvencionalne, uvijek pod budnim okom konkurencije, sve do otkrića novog lijeka koji je lako mogao zamijeniti skupu kemoterapiju jednog od većih medicinskih koncerna.
Tužbu koja je uslijedila, za neetičku genetiku i primjenu nije mogao izbjeći. Veliko bogatstvo Wienbergerovih se počelo topiti u procesu koji je na klupu za svjedoke obiju strana dovodio gomile stručnjaka koji o njegovim radovima nisu znali ništa.
Nakon godine ratovanja papirima, BMW Z3 nađen je potpuno izgoren na padinama planine gdje je poznati doktor imao vikendicu. Pomna pretraga nije otkrila mnogo ljudskih tragova, ali genska analiza ostataka potvrdila je dr. Wienbergera kao žrtvu.
Tri dana poslije, na rubu Namibijske pustinje, dva Kuara lovca su ugledala drugog bijelca u svome životu. Neobično bijela kosa koja je pokrivala lice već spaljeno suncem, prijateljski okrenuti dlanovi, dvije kutije umotane u bijelu tkaninu sa konopcima.
Jedan od te dvojice se zaputi opet u selo, po poglavara, «čovjeka koji govori sa strancima».
Starac priđe Wienbergeru i na tvrdom njemačkom upita:- Tko si ti?-
Klaus koji je skoro proplakao od sreće kada je začuo svoj jezik odmah izgovori gomilu riječi, ali starac ostane miran i samo ponovi svoje tri riječi:- Tko si ti?-
Dr. Wienberger pomisli dvije stvari. Ili ga starac uopće ne razumije, ili…možda zna samo te tri riječi njemačkog!
U oba slučaja je bio u krivu, što je spoznao kroz godine upoznavanja sa stanovnicima ovog malog sela.
Koliko god bilo kitinjasto izražavanje ove djece pustinje, toliko su njihova pitanja uvijek zahtijevala jednoznačan odgovor!
- Doktor - promucao je starcu, a ovaj pokaže svoje još uvijek bijele zube i okrene se znatiželjnim lovcima.
- Šaman!-, na što ovi zagrajaju. Starac mu priđe, pruži ruku i pokaže kako bi ga trebao slijediti. Klaus je nemoćno pokazao prema dva svoja kovčega i dalje omotana padobranima, na što starac samo nemarno odmahne. Suočen sa stvarnim autoritetom kojega je starac imao, dr. Wienberger, koji je «u redu» držao svoje nemalo osoblje klinike iz jednog drugog života, krotko krene uz poglavara.
Cijelo je selo sudjelovalo u stvaranju prostora za Šamana. Vrijedne ruke su utabale zemlju jedne nekorištene kolibe, izmijenili unutrašnjost, napravili ležaj od dragocjenog drveta, kratkih i tankih grana, ispleli prostirku, i na kraju donijeli i dva kovčega misterioznog sadržaja.
Šaman je učio brzo, ali ono što je primijetio je kako djeca ovog plemena uče još brže. Oni su fragmente njegovog jezika oponašali u hodu. Znatiželjne oči su pratile svaki njegov korak, a dva starija dječaka su od poglavara dobili zaduženje da Šamana nauče što više riječi njihovog jezika , što su neumorno izvršavali.
Žene su ga prihvatile prve. Prošlo je samo tridesetak dana kada je jedna od njih svladala jezičnu barijeru i znakovima pokazala kako njeno najmlađe dijete ima proljev koji dugo traje. Šaman, u međuvremenu naučivši kako u ovom plemenu postoji jasna hijerarhija, ali i da je život najsvetija činjenica, obavijesti Starca i njih dvojica posjete bolesnika.
Od trava koje je imao, sastavi čaj protiv proljeva, doda travu koja je reducirala nametnike, sa malo antibiotika iz vlastite zalihe. Rezultat ravan čudu. Majka je sretno pričala i radila oko njegove kolibe, pokazala nekoliko biljki koje je zasadila za njega u svom vrtu, a on od te cijele bujice zahvalnosti nije razumio niti riječ. Nije ni trebao.
Solarna ćelija koju je postavio na krov, notebook vojne izvedbe, i satelitski telefon čiji se račun automatski plaća iz zaklade osnovane na Kajmanskom otočju poslužili su za nekoliko poziva u kojima misionar iz Afrike moli pomoć za «svoje» pleme. Razlika između njega i pravih misionara je u značaju ljudi koji su bili pozvani, a i u količini novca koju je imao pozivatelj.
Poštanski zrakoplov je skrenuo sa svoje uobičajene rute do brda prepoznatljivog izgleda «Visoki rog», koje mu je služilo kao orijentir kada bi se, jako rijetko, izgubio s prave rute. Izbacio je dva šarena padobrana, ugledao nekoliko crnih figura koje su pohrlile prema plijenu, i nakon toga prekratio preostalo vrijeme razmišljajući što uraditi sa 260 dolara koje je dobio za ovu isporuku.
Klaus zadovoljno provjeri unutrašnjost paketa, prebroji bočice sa antibioticima i cjepivima, sterilni materijal, i sve to pažljivo složi u jednu od dvije kutije koje su ga podsjećale na stari život. U nekoliko slijedećih sati su vješte ruke M'gabea rastavile drvenu kutiju koja je «pala s neba», i od nje napravila novi ležaj za Šamana. Po završetku toga posla, dva su se čovjeka smijala, Klaus i M'gabe kojemu je u osmjehu nedostajao jedan zub.
