Borgman's cube
petak, 13.01.2006.
Zamalo nestao...ili ...tako to
Nema me. Izgubljen u prostoru i ne- vremenu. Na prekretnici života. Postati privatnik, VLASNIK (trenutno ničega), ili ostati radnik. Mozak pun trilema i kvadrilema, pošto sam dileme prevazišao. Pogleda uprtog u daljine našeg društva u potrazi za NEČIM, što treba svakome, a nitko nema.
Uostalom ovo je tako morbidno zvučalo, pa je red promijeniti ton. Malo optimizma. Od jednog Borga, (koji smatra kako je COLLECTIVE svuda oko njega), smiješno je slušati plakanje. Borg je asimilator i prilagodljiv. Znači i ja bih trebao biti takav.
Ne zabrinjavajte se dragi mi ljudi. Ima kockica automatike za svakoga. Iznenađuje mi i koliko dobrih ljudi čeka da im se postavi pravo pitanje i u trenu daju neki trag, informaciju koja mijenja boju mozaika. Ona prevladavajuća siva i crna, postaje zelena i crvena, krenem novim tragom učas, a svaki me novi korak nosi bliže cilju. Nekom od ciljeva istog drva vjerojatnosti. Unutar krošnje koja je uvijek zelena , i uvijek stremi prema vrhu, prema Suncu.
Ovo je za mene još Nova godina, i nadam se kako će biti bolja nego stara, a lošija od slijedeće Nove. I zato kockica ide. Malo škripi , ali ide....uvijek naprijed.
