L'angolo bordeaux

Stigao je i taj dan. Dan prividnog pozdravljanja s maturantima. Prividnog jerbo ćemo se ipak još vidjet na maturi.
Nadam se da će biti pametni i da će se pametno zabavljat.

Jučer sam doživjela stoto razočaranje s njihove strane: majice. Totalno lošeg ukusa (ne mislim na boju), degutantne. Pitam se da li smo im u ove protekle četiri godine usadili bilo kakve vrijednosti? Izgleda da nismo. Majice to jasno kažu.
Kad su mi ponudili majicu, rekla sam da bih rado jednu, ali bez natpisa na ledjima. Platit ću, rekla sam. Ne može; ili ćete ovakvu ili nikakvu. Neću nikakvu, hvala.

Žalosna sam.
Ne zato što odlaze (iako sam mislila da ću i zbog toga biti) već zato što imam osjećaj da kao razrednik nisam ništa dobroga napravila u protekle tri i pol godine. To me deprimira. Jer, trudila sam se. Jako sam se trudila.

Ipak, želim im svu sreću u životu. Želim da vide da život nije onakav kakvim ga velik dio njih zamišlja. Da život nije kada mama i tata pokrivaju sve nedostatke. Život nije bježanje od problema i potcjenjivanje drugih ljudi. Život nije zlatni pladanj na kojem je sve posloženo, iako će možda nekima od njih i dalje biti tako.

Danas sam maturantima pričala kako kod Ungarettija naslov zapravo ima ulogu "ključne riječi" pri interpretaciji poezije. I u ovom mom postu naslov govori sve. Teško mi je.
Opet nisam dugo pisala ovdje. Bila sam u depresiji. Bila? Nadam se da je tako, da više nisam. Ali ne znam ni sama što reći...
Oduvijek sam se htjela baviti ovim poslom, raditi s djecom, biti na njihovoj strani iako s druge strane katedre. Od prvog dana kad sam kročila u školu, mogla sam odabrati dva puta: glumiti "Boga i batinu" sa samo 24 godine ili probati biti prijatelj toj razularenoj masi pubertetlija. Izabrala sam ovo drugo, jer mi se i samoj mladi profesori tek izišli s faksa sa sindromom "ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene" nikad nisu sviđali. Da li sam pogriješila? Nadam se da nisam.

Nije lijepo kada netko kome si puno puta pomogao negdje, pišući o tebi, upotrebljava ružne riječi, šalje te u ono mjesto, kaže da nisi vrijedan života, itd. Znatiželja je ubila mačku. Meni je otvorila oči. A odmah poslije ih zatvorila suzama. I tako je to trajalo tijekom cijelih proljetnih praznika. Sve to začinjeno situacijom doma, tatinom depresijom, bakinom tvrdoglavošću i starošću te maminim umorom. Hvala mojoj dobroj Tei koja me i ovaj put bodrila i bila uz mene.

I tako, nekako izađem iz tog zatvorenog kruga, vratim se na posao...a danas opet knockout. Pukla sam. Zaplakala pred nekim učenicama. Tješila me djeca, rekla da vide koliko se trudim i da misle da nikako nije u redu da se neki njihovi kolege ponašaju onako kako se ponašaju. A meni se srce slamalo. Nemoć me ubija. Više nego išta.
Ne znam zašto je tomu tako, ali taj osjećaj kad ti jedan 16-godišnjak koji ponavlja prvi razred govori "samo vi meni dajte ukor i pokrenite postupak za isključenje. Taj postupak traje dva mjeseca, pa se ja onda žalim, pa završi školska godina i vi ne uspijete učiniti ništa". Zanimljivo, zar ne? Da li sam mu trebala pružiti obraz da me ošamari? Ili je ovo bilo dovoljno? Grozno.

No, da se zapitam nešto drugo. Kako ću ja jednog dana odgajati svoje dijete u cijeloj ovoj situaciji? Pa to zaista više nema veze s vezom.

"Profesorice, ja danas nisam donio knjige u školu". Pa da, što će ti knjige?? Bitno da si ti došao, hvala ti što si došao. Evo ti petica iz zalaganja zato što si došao u školu.

Ili....
"Jeste pročitali onih par stranica što sam vam zadala za kući?"
"Nismo"
"A dobro...ajmo ih onda sada pročitati. Otvorite knjige na stranicu...."
"Nemamo knjige"

Ne znam...što ja radim tamo? Koja je moja uloga? Moram li zaista biti sretna zato što su oni došli u školu? Moram li im zapljeskati zato što ne pišu zadaće i ne uče?

Danas mi je jedan prvašić, koji je morao ispraviti jedan dio gradiva (pisao je kontrolni), odmah na početku sata rekao kako "nije dozvoljeno pisati dva kontrolna u jednom danu". Zna dijete svoja prava. Kad sam ga pitala da ponovi, u nadi da nešto nisam dobro čula, on je to ponovio. A kad sam mu rekla da u Pravilniku isto tako stoji da to pravilo ne vrijedi ukoliko se radi o ispravcima kontrolnog, rekao mi je "dobro, ali to je ipak drugi kontrolni u danu za mene". Jadno, izmučeno, neshvaćeno dijete.
Zna svoja prava ali zaboravlja svoje obaveze. No, ima vremena. Valjda ćemo ga do mature nešto naučiti. Valjda...

I tako...
Osjećam se kao iscijeđeni limun. Kao netko tko je odabrao krivu profesiju. Kao netko tko ništa ne uradi dobro. Kao netko tko je nezaštićen. Kao netko tko stoji na vjetrometini novih pravilnika, učenika, ravnatelja i roditelja.

Tješim se govoreći sama sebi da je ovo razdoblje koje svi mladi prođu. Tješim se. I trošim energiju na pogrešne stvari.