L'angolo bordeaux

nedjelja, 28.05.2006.

Sasvim osobno

Opet je bila ona Akijeva, prokleta nedjelja. Dan je počeo dobro, obećavao je da će biti dobar, da ću na trenutak zaboraviti na ono što slijedi ovaj tjedan. Međutim, negdje oko deset promijenio je mišljenje. I poslao svoju zločestu stranu da od obećavajućeg dana napravi dan kakav ne volim.


Prije otprilike četiri godine, odlučila sam prekinuti svoju šutnju i sasuti tati u lice svih 24 godine svoje tišine. Kamen je pao sa srca. Meni. Njemu ne znam. Od tada su se mnoge stvari promijenile, ali daleko od toga da mogu reći da je sada sve super. Jer nije.
Moj tata je zapravo moj mlađi brat. Nezreo mlađi brat. U kojoj je mjeri on kriv za tu svoju nezrelost i nedorečenost a u kojoj njegovo teško i neobično djetinjstvo, ne znam. Ali voljela bih znati.
Majka ga je napustila kada je imao svega nekoliko mjeseci života. Nakon toga ga je posvojila jedna gospođa koja ga je, kada se razbolila, dala u dom. I tako je završio osnovnu i srednju školu. Tada je upoznao moju mamu (njegova je u međuvremenu umrla). Moja mama je beskrajno dobra. Toliko dobra da ponekad ne valja. Tatu je naučila da uvijek bude sve po njegovom. Ona je samo šutjela i davala mu za pravo. Uvijek. Pa čak i onda kada je "pravo" bilo udaljeno deset svjetlosnih godina od njega. Tako joj je, kaže, bilo lakše. Bojala se što bi bilo da mu kontrira.
Onda sam došla ja. Nakon mene nitko više. Mama me naučila da je s tatom lakše ako se šuti i kima glavom. Tako sam i ja činila, iako sam mnogo puta bila na rubu živaca. Ali tada bih ugledala mamu kako iza tatinih leđa kima glavom i stavlja kažiprst na usta. Govorila mi je da šutim. I trpim verbalno nasilje. Fizičkog nije bilo. Jedan jedini šamar nakon kojeg mi se danim ispričavao (imala sam 5 godina).

I tako sam odrastala. Sve dok, kao što sam već rekla, prije nekoliko godina nisam poludila i pustila preko usana sve što sam dotad držala čvrsto u sebe gledajući u mamin kažiprst na ustima. Poludio je. Nakon par minuta popio je dec votke na eks (inače ne pije) i rekao "sada ćemo razgovarati". Sjeli smo za stol, nas troje. Počela sam govoriti. Ne sjećam se točno što. Znam samo da je on plakao a mama šutjela. Dotukla sam ga. Dokazala da sam odrasla i da mi je prečesto bilo teško. I meni i mami.
Nakon tog dana, stvari su se malo promijenile.

U međuvremenu se tata razbolio. Ima dijabetes.
Ja više ne šutim, ne dam da me zlostavlja riječima. Nema više tu moć. Može me povrijediti, o da. Oprostim, ali ne zaboravim. Imam reckice na srcu. Ali on to ne razumije.
Ono što me sada muči je to što moja mama i dalje šuti. I dalje ide linijom manjeg otpora a on svako toliko odluči upropastiti nam dan ili tjedan. I onda je meni teško. Ali ne više zbog mene nego zbog mame.
Do kada ću tako? Do kada ću se osjećati odgovornom za ono što se događa među njima? Kad mi pukne film kažem sama sebi da ga nisam ja birala mami, već ona sama. A onda mi opet bude teško. Ne mogu se praviti da je sve u redu kad u maminim očima vidim da nije.

Moj tata je jako čudan. Nema onoga što neće napraviti da nekome pomogne. Ali ima dana kad ga ne mogu prepoznati. Ima dana kad smo nas troje idealna obitelj. A ima dana kad mi dođe da mu kažem da ga ne volim. I tako ubijem u pojam tim riječima.

Imam dečka koji je prema meni divan. Ima razumijevanja za sve moje trenutke. Tako i za ove osjećaje poput današnjih. Jedva čekam da se odselim s njim. Znam da to neće riješiti moje probleme, jer ja ću se i dalje brinuti o situaciji kući, ali nekako ću imat svoj život.
Danas smo ručali s njegovom mamom. Pričala sam s njom skoro tri sata. Ona dobro poznaje moje roditelje i mene. Divna je to žena. Dala mi je snage da idem dalje. Da odem kući i budem mirna. Rekla mi je da moram najprije misliti na sebe.
I tako sam sad kući. U svojoj sobi. Trebala bih napraviti dosta toga za sutra, za posao. Ali mene tako peku oči da sam najzrelija za krevet i odmor.

Možda tata jednom shvati...
- 19:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #