Bookworn
nedjelja, 02.02.2014.
Tu sam pred tobom
Dragi bookloveri,
Prije svega, dopustite mi da vam svima poželim puno sreće, smijeha i prekrasnih knjiga u (sad ne više toliko) Novoj 2014. od koje iskreno očekujem da bude kudikamo bolja od 2013. Kako je ovo pravo vrijeme za donošenje prijelomnih odluka na koje ćemo se kasnije rijetko osvrtati, tako sam i ja donijela nekoliko svojih. Najvažnija među njima jest više se smijati i puno više pisati. No, prije sezone 2014. dugujem vam jedan post iz prethodne sezone.
Moj talent za (ne)otkrivanje budućih bestsellera sad je već legendaran. Sve je započelo 2006. uz Ceceliu Ahern i „P.S.Volim te“, sadržaj mi se učinio presladunjavim, a pomislila sam i kako nije tako teško izdati knjigu uz tatu na premijerskoj stolici (da, još uvijek me sram zbog te primisli). Cecelia i ja razvile smo do današnjeg dana vrlo čvrsto papirnato prijateljstvo, uspjela me čak i uvjeriti da bajke nisu rezervirane samo za djecu. Moj drugi fijasko bio je „Sumrak“, zaista mi nije bilo jasno (doduše, nije mi ni danas) kako se netko može „zagrijati“ za ideju vampirsko-vukodlačko-ljudskog ljubavnog trokuta. Pa iako je ova uspješnica Stephanie Meyer zaslužila nagradu kao ultimativni sakupljač prašine na mojoj polici, ne mogu zanemariti njen svjetski uspjeh. Kroz godine našla se tu još pokoja knjiga, ali posljednja je bila „Tu sam pred tobom“ autorice Jojo Moyes. Na prvu sam zaključila kako se radi tek o još jednom ljubavnom romančiću čiju ću radnju zaboraviti i prije no što okrenem zadnju stranicu. Ipak, ljepljiva dokolica jednog vrućeg kolovoškog popodneva natjerala me da knjigu uzmem u ruke i krenem s čitanjem. I zato hvala svemiru na dokolici, iz nje se doista mogu iznjedriti najdivnije stvari.
Da knjigu ne treba suditi po koricama već znamo, ali da je ne sudimo po opisu s korica nova je lekcija. U ovom će vas slučaju taj sinopsis zavesti na potpuno krivi trag. Saznat ćete kako je Lou Clark potpuno jednostavna djevojka, upravo izgubila posao u lokalnom kafiću, a Will Traymor imućan muškarac bogatog životnog iskustva čije je prikupljanje naprasno prekinuto prometnom nesrećom nakon koje Will postaje trajno prikovan za krevet i ovisan o brizi drugih. Saznat ćete i kako se njihovi putevi isprepliću kad Lou postane Willova osobna asistentica što će oboma donijeti avanturu života. Pomislit ćete kako pred sobom imate još jednu ljubavnu priču čiji kraj već možete predvidjeti. Ono što vam sinopsis neće otkriti jest da je čitanje ove knjige prvorazredna i izvanredna vantura u koju ćete biti uvučeni polako, a ona će se, poput zvečke Harryja Pottera, otvoriti na svom završetku.
Tko je Luoisa Clark? 26-godišnja djevojka iz malog engleskog mjesta čije okrilje nikada nije napustila, ne pretjerano uzbudljiva života. Prema vlastitim riječima, premalo čita i previše voli odjeću. Ako pitate Willa, Lou je od onih osoba koje previše promišljaju što odjenti, ali uz prečesto manjkavu realizaciju. Strast za lijepom, a pristupačnom odjećom i ne pretjerano blistava financijska situacija često je odvedu u popularne charity shopove, a živahnost i iskričavost njenog karaktera prelijevaju se i u modne kombinacije koje bira. Ipak, ljubav prema svim nijansama ružičaste i ljubičaste i njena prirodna razigranost kad je odjeća u pitanju ponekad njene izbore dovode na granicu modnog neukusa.Kao logičan izbor za utjelovljenje Louise od prvih trenutaka mojoj se mašti nametnula mlada i lijepa glumica osebujna stila Krysten Ritter. Možda je pamtite kao Beckynu najbolju frendicu iz „Šopingholičarke“, vjerojatno pratite njene doživljaje u „Stnau 23“, a sigurno ćete je upamtiti i kao moju Louisu.
Will Traymor ponešto je drugačiji. Prije nesreće bio je uspješan londonski broker s prekrasnom ženom kraj sebe i životom ispunjenim uzbuđenjem, avanturama i brojnim putovanjima. No, u trenutku kada ga upoznajemo na taj ga život podsjećaju samo uokvirene slike, a Will neobrijana i zapuštena izgleda nije nimalo nalik privlačnom, preplanulom muškarcu na čije pustolovine podsjećaju brojne fotografije iz njegove sobe. Willa sam, vrlo intenzivno i gotovo odmah po njegovu predstavljanju, zamislila kao glumca Christiana Balea. Pomislit ćete kako je to zbog njegove uloge Brucea Waynea i iskustva s ulogama bogataša nesretnih sudbina i možda ste u pravu; na podsvjesnoj razini to vjerojatno povezujem iako mi Bale kao Batman nikada nije „sjeo“. Ipak, smatram da mu takve uloge dobro „leže“ i stoga mi se uvukao u misli kao prvi izbor. Ako je Will prije nesreće i držao do lijepog odijevanja, Will nakon nesreće to zasigurno ne čini. Ne mislim pritom da nosi staru, iznošenu odjeću, ali vjerujem da kupovinu odjeće, kao i mnoge druge svakodnevne stvari, za njega mora obavljati netko drugi.
No, vratimo se priči. Kao svaka prava ljubavna, i ova je „začinjena“ dosadnim, nekompatibilnim dečkom glavne junakinje. U ovom slučaju on se zove Patrick, najuspješniji je mladi poduzetnik svog kraja i veliki ovisnik o sportu i zdravom životu. Pri samom završetku priče pokazuje neke ne baš hvalevrijedne crte svog karaktera (zapravo, po mom skromnom mišljenju, prikazuje se kao prava gnjida), ali inače nam, osim zaluđenosti već spomenutim, povremene ljubomore i tek neznatne doze škrtosti, Jojo ne otkriva mnogo o njemu. stoga sam Patricka zamislila kao lika koji, kad ne nosi poslovna odijela i ne juri sa sastanka na sastanak, vječno hoda gradom u odjeći od lycre, s bocom vode i jabukom u ruksaku, uvijek spreman dati se u trk ili malo zastati i razgibati se. Kako sve svoje vrijeme posvećuje upravo bavljenju sportom, on nema mnogo vremena za obilaženje trgovina (a vjerojatno to smatra i gubitkom vremena) pa svoju odjeću najčešće kupuje preko kataloške ponude s kućnog praga ili putem malih ekrana, Top Shopa i raznih drugih telesales kompanija. Vjerujem i kako su mu Walkmax-ice pravo otkriće te u stanu vjerojatno ima barem policu, ako ne i ormarić rezerviran za njihove tenisice, cipele i sva ostala obuvala iz njihove ponude.
Istog trena kad sam upoznala Patricka, znala sam tko bi ga utjelovio da se mene pita. Problemčić je bio u tome što se nisam mogla sjetiti niti glumčeva imena niti ikakvog mjesta gdje sam ga ugledala. Samo je lice visjelo u mome sjećanju svaki put kada bih si rekla „Patrick“. Jučer sam i tu enigmu razriješila, riječ je bila o glumcu Simonu Bakeru, poznatom po seriji „Mentalist“.
Priči se, kao i autorici, prije svega mora priznati jednostavnost i vrlo vješto izbjegavanje zamki spremnih da ovu priču učine patetičnom. Umjesto toga, imamo priču prošaranu najrazličitijim emocijama, vrckavost i dinamika u trenu mijenjaju mjesta s tugom, zdvajanjem i osjećajem nemoći i time savršeno oslikavaju situaciju u kojoj se protagonisti nalaze. No, rekla sam vam kako to nije tek obična ljubavna priča. OPREZ, OVIME BIH MOGLA NARUŠITI VAŠ UŽITAK ČITANJA! Will, svjestan života kakav je nekoć vodio, ne pristaje na mrvice života i želi da nad njim bude izvršena eutanazija. Hoće li on u svom planu ustrajati ili će ga novootkrivena ljubav navesti da se predomisli ipak vam neću otkriti, ali moram reći kako je upravo taj moment uvođenja eutanazije učinio da knjiga poraste u mojim očima. Nadalje je sigurno :)
Prije svega, izvanredna je lakoća kojom autorica tako ozbiljan problem uvodi i skreće na nj pažnju dotad potpuno opuštenom čitatelju. Pitanje eutanazije vjerojatno ne očekujemo u ljubavnom romanu, ali znači li to da joj tamo nije mjesto? Ne očekujemo niti maloljetničku trudnoću u romantičnoj komediji niti ljubavnu priču na onkološkom odjelu, ali i takve se stvari događaju. A neka stanja, situacije pa i pitanja u životu dovoljno su teški i pogledati ih pomalo rasterećeno, bez obvezujućih stručnih termina i moralističkih rasprava doista je oslobađajuće.
Ova priča za mene osobno ima veliku vrijednost i jer je mene, poslovično tvrdoglavu i vrlo čvrstu u određenju i obrani vlastitih stavova, navela da iste preispitam. Smatrala sam kako je život uvijek bolji izbor od smrti. Dok god živiš, možeš se boriti i postoji nada. Ali što kada ne postoji? Što kada znaš da tvoj život više nikada neće biti tvoj, a prošli te život neprestano lupka po ramenu podsjećajući te na ono što si bio? Što kada te svi promatraju samo kroz tvoj nedostatak ili problem, a ti znaš da si puno više od toga, ali više nemaš priliku pokazati to? Što kada ti život opali pljusku, a ti ne možeš samostalno niti okrenuti drugi obraz? Nije prvi izbor, ali od apsolutnog protivnika eutanazije postala sam, ne mogu reći poklonik, ali zagovaratelj stava „ako ne možeš odobriti, bar prihvati“. Vrlo su izvjesne šanse da ću jednog dana u, nadam se daljoj, budućnosti izgubiti svoj vid, bar do te mjere da više neću moći čitati i biti samostalna. Ja sam borac i ne vjerujem da bih se ikada odlučila na takvo što, ali voljela bih...ne, ne, mislim da bih u tom trenutku trebala, da ljudi do kojih mi je najviše stalo budu uz mene i prihvate moju odluku.
Jeste li vi čitali ovu knjigu i kakvi su vaši dojmovi? Kako vi stojite po pitanju eutanazije i smatrate li da je vaš stav podložan promjenama ili se dovoljno učvrstio u vama da to više nije moguće.
Do slijedećeg puta voli vas
BookLover
Oznake: prikaz, jojo moyes, Tu sam pred tobom, Lou Clark, Wil Traymour, Patrick, eutanazija, Krysten Ritter, Christian Bale, Simon Baker
nedjelja, 01.12.2013.
Zaslijepljeni (u svjetlu referenduma)
Neke priče jednostavno ne možete pročitati i odložiti natrag na policu već ih nosite sa sobom kroz život, puštate da svojim bojama oboje neki trenutak vašeg života ili se vodite mislima koje ste upravo kroz te priče upili. Najčešće ste važnosti takvih priča svjesni i prije no što ih s radošću ponesete kući iz knjižnice ili s njih nježno obrišete tavansku prašinu. Ali može li se takva važnost pronaći i u posve običnoj, naizgled nevažnoj, priči, tek usput pokupljenoj ne bi li se prikratila večernja dokolica? Ako mene pitate, može. Priča pred vama zasniva se na jednoj takvoj.
Nedavno sam se našla pomalo izgubljenom, upravo završivši posljednje književno putovanje, dislocirana od ostatka svojih knjiga. Ne želeći večer provesti pred kompjuterskim monitorom, na polici sam, prašnjavu i zaboravljenu, pronašla crnu knjigu čija je naslovna ilustracija u meni izazvala nelagodu. Nije mi trebalo dugo da prepoznam ime s korica jer autorica Karin Slaughter (zanimljivo, ali nadasve pravo ime) svojim novim romanima jamči čitateljima mnoštvo besanih noći i grozničavo „progutanih“ stranica. Situacija nije bitno drugačija niti sa „Zaslijepljenom“ prvi put izdanom 2009.godine u Algoritmovoj nakladi. Ukratko, riječ je o zanimljivom i napetom kriminalističkom romanu (neki ga smatraju i forenzičkim trilerom, no ako ste odrasli uz prve slučajeve Kay Scarpette, ne možete se s tim u potpunosti složiti), čiste i jednostavne radnje ispletene oko nekolicine glavnih i tek pokojeg sporednog junaka. Malen i miran okrug Grant potresen je svirepim ubojstvom slijepe sveučilišne profesorice, a njegovi se stanovnici pitaju je li to ubojstvo izoliran čin ili tek početak mogućih užasa. Istragu oko ubojstva vode doktorica Sara Linton, okružna mrtvozornica i njen bivši suprug, načelnik lokalne policije, Jeffrey. Naslućujete, vjerujem, kako uz osnovnu, kriminalističku, roman prati i njihvou priču (vrlo formalno, bez patetičnih epizoda). Uživate li u čitanju vrlo dobrih, korektno ispričanih i ne odveć zamornih krimića, ovaj će zasigurno zadovoljiti vaše apetite.
Na današnji, ujedno i Međunarodni dan borbe protiv AIDS-a, i stanovnici Hrvatske se, baš kao i stanovnici okruga Grant, pitaju je li predstojeći referendum izoliran slučaj bezumnog (zasad samo verbalnog) nasilja ili tek uvertira u predstojeće užase. Prije no što krenem dalje s ovom mišlju, željela bih reći kako sam isprva smatrala da, kao heteroseksualka u čvrstoj i stabilnoj vezi koja hoće ili neće završiti brakom, nemam mnogo za reći o ovoj temi. No, zapitala sam se bih li isto reagirala i na prizor fizičkog nasilja nad pripadnicima seksualne manjine. Ne bih. Uostalom, kao što je netko mnogo mudriji rekao, svi smo mi na neki način manjina. Primjerice, ja ne vidim dobro. Još uvijek je to dovoljno dobro da ne podliježem pod zakonsku definiciju slijepih i slabovidnih osoba, ali ipak me nagnalo da se zapitam može li sutra netko odlučiti da ja (ili osobe sličnog stanja) nismo sposobne obavljati svoj posao i referendumom nam ukinuti pravo na rad, zakonsku sposobnost odlučivanja ili nešto treće. Glupost, kažete? Ta su prava Ustavom zajamčena? Ustavom je zajamčeno i da većina ne smije odlučivati o pravima manjine. Ustav smo, dakle, apsolvirali.
No, u kakvu vezu možemo dovesti radnju „Zaslijepljene“ i trenutnu situaciju u Lijepoj našoj? Metaforičku, rekla bih. Ubijena sveučilišna profesorica, Sibyl Adams, bila je slijepa. Usto, bila je i lezbijka. No, je li ubijena zbog svoje seksualne orijentacije ili je ona bila potpuno nevažna, a ubojica je udovoljavao nekim sasvim drugim strastima? Saznat ćete pročitate li knjigu. Je li referendum zbilja potaknut brigom za djecu, za očuvanje tradicionalne obitelji i nekakvog „moralnog poretka“ ili su i težnje njegovih pokretača mnogo više od tog samog pitanja? Želite li odgovor na to pitanje, zaokružite ZA sutra i pričekajte slijedeće prikupljanje potpisa.
Na tijelu ubijene žrtve nožem je načinjen simbol križa navodeći istražitelje na pomisao da je riječ o djelu vjerskog fanatika, a trakom zalijepljena usta i položaj tijela nalik raspelu tu tezu samo potpiruju. Je li tome doista tako, manje je bitno, kao što niti u našem slučaju nije bitno odvija li se cijela ova akcija u znaku križa doista zbog njega ili je on tek simbol za privlačenje masa. Ono što Karin Slaughter, vjerujem, ovim romanom na jednoj razini želi poručiti jest također i da se nerijetko s važnih stvari pozornost nastoji skrenuti trivijalnostima i da nam je um često, zbog neke mržnje ili nerazumijevanja nošenih u nama samima, često zamućen i nismo sposobni vidjeti ono što je očito i pravodobno reagirati. Također, „Zaslijepljena“ poručuje kako, osim mržnjom, ne smijemo biti zaslijepljeni niti prevelikim pouzdanjem i lažnom sigurnošću jer katkad upravo iz njih najveća opasnost vreba. Kao što znamom, prava opasnost nije ona na koju smo spremni već ona što vreba iz prikrajka. Imajte i to na umu sutra prije no što u ruke uzmete svoje olovke.
Naposljetku, ova nam priča pokazuje kako ponekad i najbolji istražitelji zastrane i kakva je teškoća, ma koliko jaki bili, uhvatiti se u koštac sa svim nedaćama iz prošlosti, koliko je od njih lakše okretati glavu čak i kada bi gledanje u oči tim davnim vremenima moglo pomoći ljudima oko nas. Današnja vremenska prognoza najavljuje maglu, nemojmo još jednom srljati u nju.
U današnjem postu oblačenja nema jer danas padaju maske i danas će se odlučiti hoćemo li i dalje biti zemlja svih boja ili će slučajevi, poput onog jučerašnjeg kada me gospođa Jehovina svjedokinja na ulici nazvala „komunjarkom“ zbog crvenog kaupta, postati pravilo. Hoće li se mlade u crnom prestati nazivati „šišmišima“ i iz straha pred njima početi spuštati glavu?
Ne zaboravite da mi odlučujemo. Ali ne odlučujemo jesmo li „protiv pedera“ ili „za pedere“ već odlučujemo jesmo li tolerantni ili totalitarni, možemo li podnijeti različitost ili nam se na samu pomisao ježe dlake na vratu. Možda nikada niste vidjeli dugu, ali to ne umanjuje raskoš njenih boja. Samo slijedeći put trebate pogledati malo bolje.
BookLover
Oznake: Karin Slaughter, Zaslijepljena, U ime obitelji, Referendum, krimić
četvrtak, 14.11.2013.
The fifth of November
„Remember, Remember the fifth of November!“ stihovi su kojima započinje tradicionalna engleska poema iz 17og stoljeća. A baš kao što Englezi ne mogu zaboraviti 5. studeni, barut, izdaju i urotu tako niti moji roditelji, sve i da žele, ne mogu zaboraviti događaj otprije 27 godina, događaj koji je zauvijek promijenio njihove živote, rođenje njihova prvog djeteta, odnosno – mene. Šuška se, šuška o događaju iz rodilišta; moj ponosni tata došao je u prvi posjet tek rođenoj kćerkici, nekoliko sati po njenu dolasku na svijet i ostao neugodno iznenađen jer malena ima crvenu kosu. Istina je da malena nije imala kose, ali se od silnog, za novorođenčad uobičajenog, drečanja i plakanja, cijela zacrvenjela, uključujući i tjeme pa se novopečenom ocu kroz staklo rodilišta učinilo da je dobio malu riđokosu. Oprostit ćemo mu, bile su mu tek 23. Na njegovu sreću, beba tamnokosih roditelja izrasla je u plavokosu djevojčicu, brinetu u ranom pubertetu i suvremenu crveokosu. Ovo potonje samo zahvaljujući industriji bojanja kose.
Negdje sam pročitala kako su ljudi rođeni petog dana studenog mjeseca skloni za sebe stvoriti maske kojima se skrivaju od svijeta, bojeći se pokazati svoje pravo lice, strahujući da će biti povrijeđeni, strahujući da će izgubiti, strahujući da neće uspjeti... Ova je tvrdnja, donekle, točna. Kao djevojčica i tinejdžerica mnogo sam se više pouzdavala u takve maske, ali rastući i odrastajući shvatila sam koliko su one zapravo nevažne. Izgubiti ili ne uspjeti nije najgore što vam se može dogoditi. Iz moje današnje perspektive pravi poraz predstavljaju posustajanje i odustajanje, letargija prema životu i apatičnost. Vjerujem kako su to osjećaji koji živog čovjeka mogu učiniti mrtvim. To je moje mišljenje sada, ali u tinejdžerskoj dobi za sebe sam stvorila ne samo masku već i cijeli alter-ego, hrabriji i snažniji od mene, spremniji zauzeti se za sebe i spremniji svoje misli prenijeti na papir. Oduvijek sam voljela pisati, ali postojala su vremena za kojih sam smatrala svoje pisanje nedovoljno dobrim za pokazivanje... Vjerojatno se pitate zašto vam to govorim. Pa zato što je moj alter-ego, moja hrabrija verzija mene same ujedno i moja najdraža književna junakinja.
Jeste li ikada pomislili, čitajući knjigu, kako zapravo samo tratite svoje vrijeme jer vas ta knjiga neće ničemu naučiti, donijeti vam novo iskustvo ili proširiti poglede na svijet? Jeste li se ikada, držeći knjigu u ruci, osjećali kao da pred sobom imate slova, riječi, rečenice pa i cijela poglavlja kojima nedostaje smisao? Vidim kako kimate glavama, prisjećajući se tih trenutaka i nepročitanih ili polupročitanih knjiga, ubrzo vraćenih u knjižnicuiliostavljenih na najvišoj polici vaše kućne zbirke. Ali vidim i vaše zbnjene poglede. „Je li to važno“, pitate se. Ne, najčešće nije. Osim ako vam se dogodi da je lik s kojim se možete potpuno poistovjetiti zarobljen unutar takve knjige. Upravo to se meni dogodilo prije otprilike desetak godina. Mjesto „zločina“ nalazi se unutar korica romana „Alkemičarka“ (ili „Alkemičareva kći“, ovisno o slobodnoj volji prevoditelja) njemačkog pisca Kaia Meyera, u nas objavljenoj 2001. u izdanju Mozaik knjige, a njeno je ime, kao što će naslutiti svi oni koji su knjigu pročitali, Aura Institoris.
Kai Meyer je, kao i njegova mnogo poznatija prezimenjakinja Stephenie, odabrao karijeru pisca romana za mlade. U doba kada su knjige za mlade još uvijek bile samo knjige, a ne način života. Očito, svijet alkemije mnogo je manje popularan i zanimljiv od svijeta vampira te je stoga Meyer (Kai) ostao na marginama ovog popularnog žanra. Upitan da u jednoj rečenici opiše „Alkemičarku“ Meyer je odgovorio kako je to „obiteljska saga, istovremeno i triler i ljubavna priča s elementima fantastike“. Ne shvatite me krivo, volim dašak fantastičnog u onome što čitam, ali ponekad imam poriv i samom G.R.R.Martinu reći „Ma hajde! Sad si pretjerao!“ No, ukratko, početak priče o „Alkemičarki“ vodi nas na konac 19og stoljeća, u stari, mračni dvorac na otoku usred Baltičkog mora. Taj je dvorac dom 15-godišnje Aure Institoris i njene obitelji; oca, slavnog alkemičara Nestora Nepomuka, majke Charlotte, mlađe sestre Sylvette i dvojice posvojene braće, Daniela i Christophera. Njih šestero živi normalnim, obiteljskim životom (ili bar onoliko normalnim koliko je to moguće uzme li se u obzir činjenica da je otac obitelji alkemičar i da je šestorka osuđena sama na sebe, miljama daleko od prve civilizacije) sve do trenutka kada Aurin voljeni otac biva brutalno ubijen po nalogu svog smrtnog neprijatelja, također poznatog alkemičara Lysandera. U ovom trenutku završava suvisliji, razboritiji dio priče i krećemo u svijet pod krilaticom „očekujte neočekivano“. Po očevoj smrti majka šalje Auru u ženski internat čija je ravnateljica zapravo ravnatelj, a sam je internat zapravo paravan za trgovinu bijelim robljem čijom je žrtvom trebala postati i Aura. Spašava je prekrasan hermafrodit Gillian (ljubav njezina života, kasnije će se ispostaviti), uz njegovu pomoć izbjegava sudbinu ostalih djevojaka i on postaje njen vjeran pratitelj na putu osvete Lysanderu.
Čak i pišući ove retke, jasno mi je kako „Alkemičarka“ nije knjiga s kojom bih se danas vratila kući iz knjižnice. Unatoč tome, ona ponosno stoji na jednoj od mojih „počasnih“ polica. Zašto Aura? Nikada me niti jedan književni lik ili, bolje rečeno, njegova karakterizacija, osobnost i osebujnost, nisu tako impresionirali kao što je to uspjela Aura. Tako mlada, a opet tako snažna i hrabra, suočena s mnoštvom teškoća, počevši od očeve smrti, nestanka jedinog pravog oslonca u životu, potom suočavanja sa spoznajom da on zapravo i nije bio čovjek kakvim ga je smatrala pa sve do borbe za vlastiti opstanak. Unatoč svemu tome, ostala je vrlo jaka, s obje noge čvrsto na zemlji, ne prepuštajući se tuzi ili samosažaljenju, ali niti ne postajući snažna „kao kamen jaka“heroina dokazavši da je prava kći svoga oca. Gledajući na to sada, s vremenskim odmakom, vjerujem kako sam tada, sa 17 godina, najviše željela postići upravo te dvije stvari; pronaći svoj vlastiti put kroz život i izrasti u osobu kojom bismo se i ja i moji roditelji ponosili.
Auru sam oduvijek zamišljala kao sebe. Bolje rečeno, njen sam fizički izgled zamišljala jednakim svome. Stoga se, pri prvoj pomisli o izradi ovog posta, kao logičan „uradi sam“ poklon samoj sebi za rođendan nametnulo fotografiranje na nekoj litici ili osamljenijoj plaži (vremenske su mi prilike pogodovale te je i more bilo olujno, nemirno i valovito). No, nedavno sam odrezala kosu, a jedina stvar koju fizička personifikacija Aure ne može imati jest uredno ošišana, ravna kosa do brade. Njena je kosa morala biti duga i divlja, odražavati njen karakter i nemiran duh. Ipak, uspjela sam pronaći jednu jedinu preostalu fotografiju iz tog „Aurinog razdoblja“ i željela bih je podijeliti s vama. Snimljena je u Zagrebu, 4.lipnja 2006.godine, netom nakon završetka zagrebačkog koncerta Apocalyptice, negdje između Doma sportova i parkirališta FER-a. Nosila sam jaknicu kupljenu u nekom od riječkih dućana, više se zaista ne sjećam kojem i SKANDALovu suknju i korzet. Taj je brand tada bio poprilično poznat i dostupan no sada već neko vrijeme no, krenuvši u pisanje ovog posta, shvatila sam da zapravo nemam pojma što se s njima dogodilo i postoje li još uopće. Tome služe web stranice pa predlažem da ih posjetite, zanima li vas isto pitanje. E, da, ne smijem zaboraviti ni cipelice, crne cipelice s ljubičastim uzorkom i mašnicom na prstima kupljene nekoliko tjedana prije koncerta u Italiji. Sad mi je smiješno, ali sjećam se kako su mi, navikloj na nošenje tenisica i marti, ta 2,5 centimetra „pete“ zaista djelovala kao velika stvar.
Začudo, Gilliana nikad nisam zamišljala kao osobu koja bi me privukla, kako fizički, tako niti karakterom. On je bio jedna od „stvari“ koje mi se u knjizi nisu svidjele. Plaćeni ubojica unajmljen da ubije djevojku, ali se u nju zaljubi, spašava je, zavodi, ostavlja samu s djetetom i iznenada se pojavljuje nekoliko godina kasnije. Klišej. S malim obratom jer Gillian je dvospolac, proizvod alkemije i mitsko biće, kako se u priči na njega referiraju. Razmišljajući o tome tko bi bio savršeno utjelovljenje Gilliana, prvi mi je na um pao Justin Hawkins, pjevač grupe The Darkness. Možda zbog njegove loknaste, plave kose, možda zbog visokog, tankog glasa, a možda i zbog relativno nježnih crta lica, u mojoj bi ekranizaciji Justin zasigurno dobio ulogu hermafrodita.
Naravno, u toj bih istoj ekranizaciji ja utjelovila Auru. Njena snaga i predanost s kojom je obavljala sve što je sama stavila ili samo pokušala staviti pred sebe u životu toliko su me puta nadahnuli i, kroz bivanje Aurom, uspjela sam postati ja, stvoriti osobu na koju sam ponosna, jaku osobu snažne volje koja ne priznaje zapreke u životu, potupno se predajući onome što radi i onima koje voli. Kroz Aurino razdoblje, shvatila sam kako će u životu postojati trenuci koje neću voljeti, neće me usrećivati, a možda ću ih čak i mrziti, ali neophodno je i u takvim trenucima pronaći zadovoljstvo, makar ono bilo i najsitnija mala stvar. Kao s „Alkemičarkom“, nisam voljela knjigu, ali zaista sam uživala u Aurinu liku. Kao s mojim životom u ovom trenutku, ubija me što ne mogu pronaći posao, ali, s druge strane, pokrenula sam ovaj blog i to me natjeralo da živnem, ispunilo me energijom za koju nisam bila ni svjesna da još uvijek postoji. Stoga sada, u dobi od 27 godina, mogu reći da sam poprilično ponosna na ono što je Aura postala. Ne znam što se na koncu dogodi s Meyerovom Aurom (nedavno sam saznala da postoje još dva nastavka sage o alkemičarki, ali još nisu prevedeni na hrvatski), ali sigurna sam, ma koliko budućnost bila nesigurna i nepredvidiva, da će mi donijeti radost i još više strasti i ljubavi za ono čemu sam predana.
Jeste li vi pročitali „Alkemičarku“? Ako jeste, kakvi su dojmovi? Ako niste, a volite YA literaturu i željeli biste pročitati roman u kojem glavna junakinja ima jaku osobnost i želje u životu koje se ne odnose samo na besmrtnost, preporučila bih vam da uvrstite „Alkemičarku“ na svoj popis za čitanje. I, naposljetku, jeste li se ikada našli u sličnoj situaciji, da toliko zavolite neki lik da vam ne smeta niti ne tako dobro ispričana priča? Jeste li se ikada bili u stanju poistovjetiti s nekim likom?
Veselim se vašim komentarima!
BookLover
Oznake: Alkemičarka, Kai Meyer, Aura Institoris, Osobno, rođendanski post, Justin Hawkins
srijeda, 13.11.2013.
Kutak mog virtualnog svemira
Volite li čitati? Izaziva li miris nove knjige u vama nešto posebno ili ste listanje stranica zamijenile čitačima i tabletima, dovoljno malim da stanu u svaku torbicu, a opet dovoljno velikima da u sebi nose sve vaše omiljene priče? Kako bilo, pretpostavit ću da rado čitate.
A sigurno se rado zadržite pred prekrasno uređenim izlozima omiljenih dućana, maštajući o kombinacijama koje biste mogle izvući iz svih tih komada odjeće.
No, jeste li se ikada zapitale što bi nosile vaše omiljene književne junakinje...ili možda junaci?
Meni se to pitanje često vrzmalo po glavi. Iako volim modu, nisam dovoljno hrabra za isprobavanje različitih stilova pa sam njima "odijevala" svoje najdraže junakinje, prema njihovom karakteru i onome kako sam ih ja zamislila. I tako se rodila ideja o ovom blogu, literarnom kutku virtualnog svemira u kojem glavno pitanje ne bi bilo "što sam danas nosila" već "što bi one nosile", a kroz odgovor na to pitanje, kroz modno-životne priče likova, dočarala bi se i atmosfera priče koja se prikazuje. Kod povijesnih romana, ponešto pozornosti posvetila bih i specifičnoj modi tog vremena, a uvijek bih se trudila dočarati vam priču što vjernije sitnicama koje bi vas, nadam se, zaintrigirale da priču i sami pročitate ili, ako to već jeste, uđete u raspravu o njoj.
Stara poslovica kaže da odijelo ne čini čovjeka, a jednako tako mudra je i izreka da knjigu nikada ne treba suditi po koricama, ali ne možemo pobjeći od svoje, pretežno vizualne, prirode. :)
Što mislite o ovoj mojoj ideji? Sviđa li vam se, biste li rado čitali o tome, dijelili vaša mišljenja i, s vremenom, i sami predlagali naslove koje biste voljeli pronaći ovdje?
Svaki vaš feedback mi neizmjerno mnogo znači i veselim se svakom komentaru, a do slijedećeg puta,kad stižem s prvom pričom, lijepo vas pozdravljam :)
Oznake: uvod, bookworn, moda, knjizevnost
