Pregled posta

Tu sam pred tobom

Dragi bookloveri,

Prije svega, dopustite mi da vam svima poželim puno sreće, smijeha i prekrasnih knjiga u (sad ne više toliko) Novoj 2014. od koje iskreno očekujem da bude kudikamo bolja od 2013. Kako je ovo pravo vrijeme za donošenje prijelomnih odluka na koje ćemo se kasnije rijetko osvrtati, tako sam i ja donijela nekoliko svojih. Najvažnija među njima jest više se smijati i puno više pisati. No, prije sezone 2014. dugujem vam jedan post iz prethodne sezone.

Moj talent za (ne)otkrivanje budućih bestsellera sad je već legendaran. Sve je započelo 2006. uz Ceceliu Ahern i „P.S.Volim te“, sadržaj mi se učinio presladunjavim, a pomislila sam i kako nije tako teško izdati knjigu uz tatu na premijerskoj stolici (da, još uvijek me sram zbog te primisli). Cecelia i ja razvile smo do današnjeg dana vrlo čvrsto papirnato prijateljstvo, uspjela me čak i uvjeriti da bajke nisu rezervirane samo za djecu. Moj drugi fijasko bio je „Sumrak“, zaista mi nije bilo jasno (doduše, nije mi ni danas) kako se netko može „zagrijati“ za ideju vampirsko-vukodlačko-ljudskog ljubavnog trokuta. Pa iako je ova uspješnica Stephanie Meyer zaslužila nagradu kao ultimativni sakupljač prašine na mojoj polici, ne mogu zanemariti njen svjetski uspjeh. Kroz godine našla se tu još pokoja knjiga, ali posljednja je bila „Tu sam pred tobom“ autorice Jojo Moyes. Na prvu sam zaključila kako se radi tek o još jednom ljubavnom romančiću čiju ću radnju zaboraviti i prije no što okrenem zadnju stranicu. Ipak, ljepljiva dokolica jednog vrućeg kolovoškog popodneva natjerala me da knjigu uzmem u ruke i krenem s čitanjem. I zato hvala svemiru na dokolici, iz nje se doista mogu iznjedriti najdivnije stvari.

Da knjigu ne treba suditi po koricama već znamo, ali da je ne sudimo po opisu s korica nova je lekcija. U ovom će vas slučaju taj sinopsis zavesti na potpuno krivi trag. Saznat ćete kako je Lou Clark potpuno jednostavna djevojka, upravo izgubila posao u lokalnom kafiću, a Will Traymor imućan muškarac bogatog životnog iskustva čije je prikupljanje naprasno prekinuto prometnom nesrećom nakon koje Will postaje trajno prikovan za krevet i ovisan o brizi drugih. Saznat ćete i kako se njihovi putevi isprepliću kad Lou postane Willova osobna asistentica što će oboma donijeti avanturu života. Pomislit ćete kako pred sobom imate još jednu ljubavnu priču čiji kraj već možete predvidjeti. Ono što vam sinopsis neće otkriti jest da je čitanje ove knjige prvorazredna i izvanredna vantura u koju ćete biti uvučeni polako, a ona će se, poput zvečke Harryja Pottera, otvoriti na svom završetku.




Tko je Luoisa Clark? 26-godišnja djevojka iz malog engleskog mjesta čije okrilje nikada nije napustila, ne pretjerano uzbudljiva života. Prema vlastitim riječima, premalo čita i previše voli odjeću. Ako pitate Willa, Lou je od onih osoba koje previše promišljaju što odjenti, ali uz prečesto manjkavu realizaciju. Strast za lijepom, a pristupačnom odjećom i ne pretjerano blistava financijska situacija često je odvedu u popularne charity shopove, a živahnost i iskričavost njenog karaktera prelijevaju se i u modne kombinacije koje bira. Ipak, ljubav prema svim nijansama ružičaste i ljubičaste i njena prirodna razigranost kad je odjeća u pitanju ponekad njene izbore dovode na granicu modnog neukusa.Kao logičan izbor za utjelovljenje Louise od prvih trenutaka mojoj se mašti nametnula mlada i lijepa glumica osebujna stila Krysten Ritter. Možda je pamtite kao Beckynu najbolju frendicu iz „Šopingholičarke“, vjerojatno pratite njene doživljaje u „Stnau 23“, a sigurno ćete je upamtiti i kao moju Louisu.






Will Traymor ponešto je drugačiji. Prije nesreće bio je uspješan londonski broker s prekrasnom ženom kraj sebe i životom ispunjenim uzbuđenjem, avanturama i brojnim putovanjima. No, u trenutku kada ga upoznajemo na taj ga život podsjećaju samo uokvirene slike, a Will neobrijana i zapuštena izgleda nije nimalo nalik privlačnom, preplanulom muškarcu na čije pustolovine podsjećaju brojne fotografije iz njegove sobe. Willa sam, vrlo intenzivno i gotovo odmah po njegovu predstavljanju, zamislila kao glumca Christiana Balea. Pomislit ćete kako je to zbog njegove uloge Brucea Waynea i iskustva s ulogama bogataša nesretnih sudbina i možda ste u pravu; na podsvjesnoj razini to vjerojatno povezujem iako mi Bale kao Batman nikada nije „sjeo“. Ipak, smatram da mu takve uloge dobro „leže“ i stoga mi se uvukao u misli kao prvi izbor. Ako je Will prije nesreće i držao do lijepog odijevanja, Will nakon nesreće to zasigurno ne čini. Ne mislim pritom da nosi staru, iznošenu odjeću, ali vjerujem da kupovinu odjeće, kao i mnoge druge svakodnevne stvari, za njega mora obavljati netko drugi.





No, vratimo se priči. Kao svaka prava ljubavna, i ova je „začinjena“ dosadnim, nekompatibilnim dečkom glavne junakinje. U ovom slučaju on se zove Patrick, najuspješniji je mladi poduzetnik svog kraja i veliki ovisnik o sportu i zdravom životu. Pri samom završetku priče pokazuje neke ne baš hvalevrijedne crte svog karaktera (zapravo, po mom skromnom mišljenju, prikazuje se kao prava gnjida), ali inače nam, osim zaluđenosti već spomenutim, povremene ljubomore i tek neznatne doze škrtosti, Jojo ne otkriva mnogo o njemu. stoga sam Patricka zamislila kao lika koji, kad ne nosi poslovna odijela i ne juri sa sastanka na sastanak, vječno hoda gradom u odjeći od lycre, s bocom vode i jabukom u ruksaku, uvijek spreman dati se u trk ili malo zastati i razgibati se. Kako sve svoje vrijeme posvećuje upravo bavljenju sportom, on nema mnogo vremena za obilaženje trgovina (a vjerojatno to smatra i gubitkom vremena) pa svoju odjeću najčešće kupuje preko kataloške ponude s kućnog praga ili putem malih ekrana, Top Shopa i raznih drugih telesales kompanija. Vjerujem i kako su mu Walkmax-ice pravo otkriće te u stanu vjerojatno ima barem policu, ako ne i ormarić rezerviran za njihove tenisice, cipele i sva ostala obuvala iz njihove ponude.

Istog trena kad sam upoznala Patricka, znala sam tko bi ga utjelovio da se mene pita. Problemčić je bio u tome što se nisam mogla sjetiti niti glumčeva imena niti ikakvog mjesta gdje sam ga ugledala. Samo je lice visjelo u mome sjećanju svaki put kada bih si rekla „Patrick“. Jučer sam i tu enigmu razriješila, riječ je bila o glumcu Simonu Bakeru, poznatom po seriji „Mentalist“.



Priči se, kao i autorici, prije svega mora priznati jednostavnost i vrlo vješto izbjegavanje zamki spremnih da ovu priču učine patetičnom. Umjesto toga, imamo priču prošaranu najrazličitijim emocijama, vrckavost i dinamika u trenu mijenjaju mjesta s tugom, zdvajanjem i osjećajem nemoći i time savršeno oslikavaju situaciju u kojoj se protagonisti nalaze. No, rekla sam vam kako to nije tek obična ljubavna priča. OPREZ, OVIME BIH MOGLA NARUŠITI VAŠ UŽITAK ČITANJA! Will, svjestan života kakav je nekoć vodio, ne pristaje na mrvice života i želi da nad njim bude izvršena eutanazija. Hoće li on u svom planu ustrajati ili će ga novootkrivena ljubav navesti da se predomisli ipak vam neću otkriti, ali moram reći kako je upravo taj moment uvođenja eutanazije učinio da knjiga poraste u mojim očima. Nadalje je sigurno :)
Prije svega, izvanredna je lakoća kojom autorica tako ozbiljan problem uvodi i skreće na nj pažnju dotad potpuno opuštenom čitatelju. Pitanje eutanazije vjerojatno ne očekujemo u ljubavnom romanu, ali znači li to da joj tamo nije mjesto? Ne očekujemo niti maloljetničku trudnoću u romantičnoj komediji niti ljubavnu priču na onkološkom odjelu, ali i takve se stvari događaju. A neka stanja, situacije pa i pitanja u životu dovoljno su teški i pogledati ih pomalo rasterećeno, bez obvezujućih stručnih termina i moralističkih rasprava doista je oslobađajuće.
Ova priča za mene osobno ima veliku vrijednost i jer je mene, poslovično tvrdoglavu i vrlo čvrstu u određenju i obrani vlastitih stavova, navela da iste preispitam. Smatrala sam kako je život uvijek bolji izbor od smrti. Dok god živiš, možeš se boriti i postoji nada. Ali što kada ne postoji? Što kada znaš da tvoj život više nikada neće biti tvoj, a prošli te život neprestano lupka po ramenu podsjećajući te na ono što si bio? Što kada te svi promatraju samo kroz tvoj nedostatak ili problem, a ti znaš da si puno više od toga, ali više nemaš priliku pokazati to? Što kada ti život opali pljusku, a ti ne možeš samostalno niti okrenuti drugi obraz? Nije prvi izbor, ali od apsolutnog protivnika eutanazije postala sam, ne mogu reći poklonik, ali zagovaratelj stava „ako ne možeš odobriti, bar prihvati“. Vrlo su izvjesne šanse da ću jednog dana u, nadam se daljoj, budućnosti izgubiti svoj vid, bar do te mjere da više neću moći čitati i biti samostalna. Ja sam borac i ne vjerujem da bih se ikada odlučila na takvo što, ali voljela bih...ne, ne, mislim da bih u tom trenutku trebala, da ljudi do kojih mi je najviše stalo budu uz mene i prihvate moju odluku.

Jeste li vi čitali ovu knjigu i kakvi su vaši dojmovi? Kako vi stojite po pitanju eutanazije i smatrate li da je vaš stav podložan promjenama ili se dovoljno učvrstio u vama da to više nije moguće.
Do slijedećeg puta voli vas
BookLover


Post je objavljen 02.02.2014. u 15:53 sati.