Cijeli Hvar vonja po lavandi, čak smo po dolasku dobili svaki po košaricu lavande da nam zavonja i tamo gdje ćemo se nakon ovih par dana vratiti. Ali nigdje nisam vidio lavandu kako raste, naprotiv, svud oko mene agave i kaktusi.
Put je bio standardno jednoličan i dug, frka da nećemo uhvatiti trajekt spriječila nas je čak da se zaustavimo u Skradinu, najljepšem odmorištu na Dalmatini (tu sam se bio zaustavio jednom drugom prilikom), no ulet u splitsku trajektnu luku bio je u zadnjoj sekundi, a čak nismo bili ni zadnji. Plovidba do Starigrada je također bila rutinska, putem sam prepoznavao obrise zapamćene s plovidbe na Vis prije tri godine. No pristajanje na otok i vožnja od Starigrada do grada Hvara bila je za mene mali šok: nikad nisam (prvi put sam na ovom otoku) mislio da je otok Hvar tako brdovit. Da ovdje češće pada snijeg, imali bi svjetska skijališta!
Drugi šok bila je vožnja cestom do hotela Amfora, gdje smo smješteni, i gdje se održava prvi hrvatski Kongres o ruralnom turizmu. Cesta se penje oko i iznad grada toliko da pomisliš da te dovela u neku vukojebinu, i da uslijed solidno prenatrpanog programa kongresa grad nećeš ni vidjeti. No srećom, prva šetnja je to demantirala - od hotela do grada se stiže u manje od deset minuta lagane šetnje uz obalu. Grad mi se na prvi pogled svidio, gorespomenuti vonj po lavandi nipošto nije minus, no imao sam svega pola sata za razgledavanje pa sam se držao glavne ulice; probat ću opet ujutro.
Na kongresu se okupilo tristotinjak ljudi (u tolikoj masi, naravno da naleti i poneko poznato lice) iz svih krajeva Hrvatske i šire okolice. Ima li koji bloger? Prvog dana obavljeno je protokolarno svečano otvorenje (da su mi rekli da će Marko Uvodić voditi program, možda bih nastavio šetati gradom), zatim smo nazočili otvorenju zanimljive izložbe fotografija hvarskog fotografa Borisa Kragića o otočkim "kamenim selima" (za mene korisna jer sam naučio ponešto o ovdašnjoj tradiciji gradnje šterni, prilično drugačijoj od istarske), i zatim je uslijedio tzv. domjenak. Jelo se svašta, a pila se Bogdanuša, hvarsko bijelo vino, većina kongresmena je, koliko sam vidio, bojkotirala sponzorsko pivo Prima (probao sam, i vjerujte mi na riječ da je čak i Favorit bolji), i atmosfera je bila baš OK. Obećavajuće za naredne dane, kad se ljudi bolje upoznaju. No, kako su mnogi, uključujući i našu ekipu iz Istre, putovali od jutra, neki čak i od noćnih sati, umor je prevladao i ljudi su pošli spati. I ja slijedim taj put, evo upravo sada. Laku noć!
Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije