Kakva sve pitanja može potaknuti jedna »autorska« spomen-ploča
Je li Nazor bio ženskar ili gay?
Suprotno »teorijama« koje su se ovih dana razvile o mogućoj »prisnoj vezi« Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, svjedočanstva o Nazorovim pazinskim godinama govore da je bio prilično sklon nježnijem spolu. A i obrnuto
Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Na nedavnom zagrebačkom Queer festivalu zgražanje u »izvjesnim krugovima« izazvalo je postavljanje spomen-ploče Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću. Ta je spomen-ploča tijekom festivala »inaugurirana« točno na raskrižju zagrebačkih ulica Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali ona neće biti tamo i postavljena, već će biti ukopana u zemlju nedaleko od spomenika Nazoru u Zagrebu.
Na spomen-ploči piše: »U osvit ratnih zora na puntanje Hansa Christiana Zabludowskog na ovom je mjestu kentaur Ivan Goran Kovačić upoznao satira Vladimira Nazora. Spomeni se namjerniče njihova krika dragoj omamljujućoj slobodi! U Zagrebu, 12. svibnja 2007. Željko Zorica i Queer Zagreb«. Autor ove spomen-ploče, zagrebački umjetnik i pisac Željko Zorica, u obrazloženju motivacije za njezino nastajanje kaže da se o Kovačićevoj i Nazorovoj »prisnoj vezi još i danas ništa sa sigurnošću ne može reći«. Budući da je »njihov zagrebački susret bio fatalan, kako za njihove privatne biografije, tako i za povijest hrvatske književnosti, ali i zbog čuvenog čamca na Kupi, i hrvatskog antifašizma«, Zorica se odlučio tih nekoliko ne-činjenica ovjekovječiti spomen-pločom, što se amaterima i dežurnim dušobrižnicima opravdano učinilo sablažnjivim. Iako to nije izrijekom kazao, Zorici se spočitava da je ploča postavljena u spomen »ljubavi dvojice književnika«.
Željka Zoricu upoznao sam na jednom od prvih motovunskih filmskih festivala, a nekako u to vrijeme u ruke su mi došli i njegovi Fantastični bestijariji, niska od zasad tri objavljene knjige u kojima se u dosadašnjoj povijesti hrvatske književnosti i publicistike najoriginalnije, najintrigantnije i najidealnije spajaju kriptozoologija, pseudopovijest, klasična povijest umjetnosti i fantastična književnost. Zoricu smatram jednim od najoriginalnijih hrvatskih književnika (ostale njegove umjetničke prakse ne poznajem dovoljno), no osim što piše i objavljuje, on svijet iz svoje književnosti nastoji progurati i u druge sfere postojanja. Jedna od tih sfera je i izazov kolektivnoj memoriji, a Zorica to čini postavljanjem spomen-ploča raznim podvizima i svjedočenjima svoga glavnoga junaka Hansa Christiana Zabludowskog.
Inače, još pri jednom od prvih susreta počeli smo planirati kako ćemo u Pazinu postaviti spomen-ploču u čast susreta H. C. Zabludowskog i Julesa Vernea, koji se u stvarnosti nije mogao dogoditi, barem ne u Pazinu, jer Verne, dokazano je, ovdje nikad nije bio, ali za ovaj kontekst takvo poimanje stvarnosti uopće nije bitno.
Glasine su samo probuđene
Vratimo se na Queer festival. U desničarskom mentalnom poimanju i percepciji takvih u svijetu sasvim uobičajenih događanja, pojam »queer« najčešće se vezuje uz neuobičajene i puritanskoj većini neprihvatljive seksualne orijentacije. Pravo, »evropsko« značenje tog pojma puno je šire i obuhvaća sve razine neobičnosti, pomaknutosti, otkačenosti, natprosječnosti, čudaštva. U društvu luđaka normalan će čovjek biti percipiran kao queer, veli jedno od tumačenja ovoga popularnog pojma. U svoje vrijeme, queer su mogli biti i Nostradamus, i Nikola Tesla, i Ljudevit Gaj, i Leonardo da Vinci, i mnogi drugi.
Spomen-pločom Nazoru i Kovačiću Zorica je učinio uspjelu provokaciju. Ni jednom riječju nije naznačio mogućnost homoseksualne veze između Nazora i Kovačića (opet ću citirati: »o njihovoj prisnoj vezi još i danas ništa se sa sigurnošću ne može reći«), ali su reakcije na postavljanje ove spomen-ploče u queer kontekstu pokazale da glasine, šaputanja, urbane legende o mogućnosti takva odnosa ipak i poodavna u nas nedvojbeno postoje.
Podsjetilo me sve to na činjenicu da se i o Nazoru u mladim danima govorilo slično. Dokoni širitelji »urbanih legendi« iz činjenica da se Nazor za svoga službovanja u Istri s nekim istarskim prijateljima družio više nego s ostalima, i u današnje vrijeme izvlače zaključke o neuobičajenim seksualnim sklonostima velikoga pjesnika. Intrigantne su takve pretpostavke među ostalim i zbog toga što postoje »urbane legende« koje Nazora prikazuju i u sasvim drugačijem svjetlu, s nimalo gay elemenata.
Dakle, Vladimir Nazor (1876.-1949.), veliki hrvatski pjesnik, književnik, političar i prvi predsjednik poslijeratne Hrvatske, došao je 1903. u Pazin za profesora u staru pazinsku Gimnaziju. Predavao je biologiju, zoologiju, fiziku, matematiku, hrvatski i talijanski, a bio je i razrednik te voditelj profesorske i fizikalne knjižnice. Imao je, dakle, prilično posla, svjedoci kažu da ga je obavljao prilično dobro, u Pazinu je 1904. napisao i znanstveni rad Anatomski prinosi k poznavanju paprati Asplenum adulterinum milde i njezinih srodnika, a uza sve to stizao je i lutati Istrom i prikupljati nadahnuća za svoja književna djela.
O tom dobu, naravno, ne možemo svjedočiti iz prve ruke, ali se možemo pozivati na zapisane i objavljene podatke do kojih su mukotrpnim radom i detaljnim istraživanjem došli drugi. Primjerice, Mirko Žeželj napisao je izvrsnu, detaljnu i mnogim izvorima potkrijepljenu Nazorovu biografiju, naslovljenu Tragom pjesnika Vladimira Nazora, u kojoj u poglavlju o pjesnikovim pazinskim godinama možemo naći dosta detalja koji ilustriraju sve ovo gore napisano.
Preseljenje ili bijeg iz Pazina u Kopar?
Tako se kaže (ono što mnogi u Istri ionako već znaju) da je Nazor odlazio u duge šetnje ili izlete kočijom po Istri ili u društvu Franje Novljana, ili, češće, u društvu Dinka Trinajstića. S drugim kolegama, i s drugim ljudima uopće, družio se malo ili nimalo, bio je vrlo šutljiv i povučen, što se tumačilo njegovom zanesenom pjesničkom prirodom. Franjo Novljan bio je Nazorov kolega, profesor na pazinskoj Gimnaziji, dok je Trinajstić bio pazinski sudac, odvjetnik, neko vrijeme i gradonačelnik, i jedan od najaktivnijih istarskih hrvatskih političara druge generacije. Nazorove šetnje s Trinajstićem provocirale su kasnije glasine i o njihovom nekakvom drugačijem, a ne samo prijateljskom odnosu, međutim, kako bi rekli Lindarci, »fakti so fakti, a cinjenice so cinjenice«.
Fakti tako kažu da su svjedoci viđali Nazora kako često šeće s jednom »lijepom visokom plavokosom ženom, suprugom istaknutog pazinskog intelektualca, s kojom je često i plesao valcer u Čitaonici«. Ta žena u nekim svjedočanstvima dobiva i ime: Marija Grabar. Drugi svjedoci kao Nazorovu ljubav iz pazinskih dana spominju »suprugu dra. Šebeste, Čeha, koji je navodno zbog toga u jednom praškom hotelu počinio samoubojstvo«. Među Pazincima je dugo kružila urbana legenda da je Nazor vrlo naprasno morao otići iz Pazina zbog razotkrivanja njegove veze s jednom udanom ženom, a Franjo Novljan svjedoči (zapisuje ili prepisuje Žeželj) da je »jednog jutra u ljeto 1906. knjižnica osvanula prazna: Nazor je otišao za Kopar a da se ni s kim od kolega nije oprostio«.
Tridesetogodišnjem Nazoru, kaže njegov biograf, obitelj nije dopuštala ženidbu (!), a drugi su profesori iz pazinske Gimnazije na njegovu radnu stolu viđali »malu brončanu figuru žene s noktima na rukama i nogama, poput pandži«. Jednom svom kolegi Nazor je kazao kako ga ta figurica »podsjeća da se valja čuvati žena, jer imaju pandže kojima te lako zgrabe«. Čuvanje od žena, ako su prethodne anegdote o aferama s udanim ženama točne, nije mu najbolje išlo, barem dok je radio u Pazinu, ali do kraja života Nazor se uspijevao uspješno čuvati - ženidbe.
S druge strane, Nazor je, kažu zapisi, biografije i svjedočanstva, bio vrlo odan svojoj brojnoj obitelji. Malo je nelogično što javni zapisi nisu dosljedni kad govore o Nazorovoj obitelji tijekom ove tri pazinske godine. Spomen-ploča na zgradi tzv. »pekare« u Pazinu veli da je u toj kući od 1903. do 1906. Nazor živio »s majkom i dvije sestre«, dok Žeželj u biografiji navodi da su za Nazorom u Pazin došli i otac i majka, sestre Irma i Amelija, te brat Marko, koji je doduše tada većinu vremena provodio na studijima. Sestra Amelija u Pazinu se i udala, za Talijana s Velog Lošinja, Antonija Levu, s kojim je nakon vjenčanja živjela u prizemlju današnje »županijske zgrade«.
Ima tvrdnji da su pazinska ljubavna iskustva Nazora inspirirala za oblikovanje lika Klelije Barbo iz romana Krvavi dani, kojim, inače, Nazor nakon što ga je 1908. objavio nikako nije bio zadovoljan.
Zapravo su bila dva »čamca na Kupi«
Je li se Vladimir Nazor iz Pazina u Kopar, godine 1906., preselio, ili u žurbi pobjegao, teško da ćemo ikada pouzdano doznati. Jedan je od uglednih hrvatskih povjesničara književnosti Zoričinu spomen-ploču komentirao ističući da bi u djelima jednoga i drugoga, Nazora i Kovačića, trebalo potražiti refleksije njihova eventualnog »malo dubljeg« odnosa. Pazinski Nazorovi dani svakako ne govore u prilog »gay-teoriji«, no nikad se ne zna, možda su ta, kako izgleda, prilično žestoka ljubavna iskustva u introvertnome pjesniku izazvala i kakve traume te dovela do kontraefekta u kasnijem životu? Ali ne treba brzati, pogotovo ne treba izmišljati činjenice ili baratati poluistinama: uostalom, u čuvenom »čamcu na Kupi« Nazor i Kovačić nisu bili zajedno, vodu je prešao svaki u svom čamcu, svaki u pratnji drugog partizana-vodiča. Šlampavost prema činjenicama može čovjeka lako prikazati glupim, a Nazor je mnogima služio u razne svrhe kao pomagalo upravo za takav cilj.
Prije nekoliko godina novinarski me zadatak doveo na skupštinu jedne parapolitičke organizacije, koja je u Pazinu osnivala svoj istarski ogranak. Jedan od gostujućih govornika tada je, u patetičnom turbodomoljubnom stilu, ganuto izrazio svoj ponos što, eto, ima prilike javno govoriti u drevnom hrvatskom gradu Pazinu, u kojemu je ugledni hrvatski pjesnik Vladimir Nazor bio prvi direktor prve hrvatske gimnazije. Morao sam, iako sam tamo bio samo izvjestitelj, progunđati da to nije istina. »Dobro, onda je Nazor bio drugi direktor slavne prve hrvatske gimnazije«, nije se dao smesti ponositi govornik, a ja sam opet morao dometnuti: »E, nije!«. Nije valjda bio treći, napola je zaustio, ali sam prekinuo tu glupu licitaciju opaskom da Nazor uopće nije bio direktor stare pazinske Gimnazije. Nego što je bio, vidjelo se govorniku pitanje u očima. Nisam mu htio reći.
Ali Željku Zorici skidam kapu za originalnu i maštovitu ideju, za poticaj da se o književnicima-simbolima, koje su prevrtljive epohe i slavile i osporavale, progovori i u običnim, prizemnim, ljudskim kategorijama.
(P. S. kako posljednjih dana izgleda ne stižem ovdje zapisati ni ono što najavljujem, posla naprosto ima preko glave, a takav će se trend nastaviti još nekoliko dana, zasladite se ovim tekstom iz prošlosubotnjeg Glasa Istre. Djelomice sam ga tako napisao i radi malog eksperimenta, pomalo sumnjajući da će mi ga uopće htjeti objaviti bez primjedbi ili cenzure, ali objavili su sve kako sam napisao. Zapravo, čini mi se da sam ga napisao kao da je namijenjen blogu, a ne novinama.)
Sutra, u petak 25. svibnja, u 19.30 sati u Gradskoj knjižnici "Juraj Šižgorić" u Šibeniku događa se predstavljanje monografije Naklade Zoro o Nikoli Tesli "I bi svjetlo". Uz urednika Zorana Filipovića, knjigu će predstaviti autori akademik Miroslav Radman, Korado Korlević i Davor Šišović odnosno moja malenkost. Događaj organizira šibenski ogranak Matice hrvatske. Veselimo se vašem dolasku!
Moja me redakcija počastila ovom slikicom u novinama (skinuo sam je iz on-line izdanja) i šarmantnom bilješkicom na zadnjoj stranici. Hvala im, a hvala i svima vama brojnima na mnogim čestitkama i izljevima podrške. Sutra rano putujem (vidi sljedeći post prema gore), no nadam se naći malo vremena za detaljnije iznošenje dojmova sa snimanja Kviskoteke. Repriza ove emisije ide u subotu u podne, a moj nastup u sljedećem krugu gledajte 13. lipnja.
Ožujak-travanj-svibanj, gotovo ni sekunde odmora. Radim (na poslu), radim (u slobodno vrijeme), čitam (zadnje: Snežana Bukal - "Milion, Libar Marka Pola", jako dražesno, ide prikaz ove subote u Glasu Istre), uređujem (u proizvodnji je pet-šest knjiga), žiriram (u tijeku je čitanje "Priča o starim bogovima"), pišem, organiziram (sljedeći naš događaj su lipanjski "Dani Julesa Vernea"), snimam, putujem, gostujem (ovog petka navečer u Šibeniku predstavljamo Zoroovu monografiju o Nikoli Tesli), dakle živ sam, iako se po blogu to baš i ne bi reklo. A povrh svega, ovog je proljeća uletilo i malo neuobičajene korisne zabave, čak i na granici ego-tripa. Podijelite tu zabavu sa mnom, pogledajte večeras Kviskoteku (u 20:40 ili tu negdje, repriza je u subotu u podne), držite fige, navijajte (Herostrate, inspiriraj se :-)), dok emisija ne prođe ne mogu vam detaljnije reći kako je bilo...
Ugledni i nagrađivani hrvatski nakladnik, urednik, pjesnik, pripovjedač i prevoditelj, zaljubljenik u istarske boje, razgovore, okuse i knjige, napustio je svoje najbliže, ali i brojne kolege, prijatelje i poštovatelje naglo, u petak 18. svibnja u Zagrebu, gradu u kojem je svijet ugledao 1943. godine. Splitski i beogradski osnovac, maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu u, kako kaže legenda, neobičnom razredu - moćnoj gomilici predeksperimentalnih klinaca što je okupljala i neka buduća ugledna imena hrvatske humanističke inteligencije. Taj »klasičarski« trag i živa ljudska upletenost u sva najvažnija stremljenja hrvatske intelektualne scene, ali i aktivni i kritički rad u danima njena posvemašnjeg etičkog glavinjanja, snažno će se osjećati u svakom Goldsteinovom koraku - u svakom njegovom časnom intelektualnom pothvatu i u svakoj kritičkoj procjeni, kako u nakladništvu, tako i u njegovu vlastitom prinosu hrvatskoj književnosti. A taj od samog početka nije zanemariv: pjesme piše još kao gimnazijalac, pripovijetke je počeo objavljivati u Studentskom listu i Poletu, a nastavio u Razlogu i u Forumu, knjigu proze »Pamfilos ili pripovijetke dokonjaka« objavio je 1971., a pjesničke zbirke »Usmjereni odgoj Anne Boleyn« 1982. i »Orfejev posao« 1992. godine. Ipak, prije svih tih zapaženih i nagrađivanih knjiga i prije no što je diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost u slavnom i ludom šezdesetosmaškom naraštaju, tom nedostižnom uzoru generacija šminkerske revolucionarne mladosti, iz vreve je studija i zagrebačkih ritmova na godinu dana pošao u traganja koja će ga dovesti i do Žminja i Rovinja. Tu su započele njegove brojne i prevažne istarske šetnje otvorenih očiju. Mladi humanist, tek osovljen na noge i plodotvorno kritičan, ubrzo će se naći u središtu onog ponajboljeg što je hrvatsko nakladništvo nudilo tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Radi u neprežaljenom časopisu Teka i njegovoj bibilioteci. Kada je 1979. godine Biblioteka Teke prešla iz Studentskog centra u Grafički zavod Hrvatske, s njom je pošao i Albert Goldstein, buduća apsolutna eminencija hrvatskog izdavaštva, urednik biranica i poslastica. Polovicom osamdesetih Goldstein prelazi u kuću August Cesarec koju vodi do njena gašenja 1993. g. Te je godine, naime, u trenutku ratno-tranzicijsko-pretvorbenog sloma hrvatskog izdavaštva i knjižarstva, započela njegova posljednja i sjajna nakladnička avantura: s dvojicom je prijatelja osnovao Izdanja Antibarbarus, nakladničko ime čiji se neporecivi ugled nije gradio medijskim blebetanjem i sjajem ambalažnog kiča, već uvijek i samo snažno potvrđivao za katedrom, među studentima humanističkih studija, u rukama onih razrogačenih i spremnih, u bibliotekama intelektualno razmaženih. I sve to u malom svijetu građanske humanistike i njenih starih dobrih kriterija, svijetu što ga je pomama za brzopoteznim identifikacijama i rješenjima već bila svela na rijetke osobne pothvate, presudne za preživljavanje našeg urbanog bića u uvjetima nacionalističkog šoka, retradicionalizacije i provincijalizacije. U nizu se takvih osobnih pothvata okušao Berti Goldstein, ili se u njih sretno umiješao, taj staloženi i uporni podupiratelj svega slobodarskog i ljudski normalnog. I kada je javnim djelovanjem krijepio hrvatsko nakladništvo, transparentno i hrabro braneći njegove teško izborene slobode i (pre)krhke ravnoteže pred licem zlonamjerne i glupe političke moći. I kada je finim, zapravo posve otmjenim i intelektualno superiornim, prijevodnim i uredničkim izborom niza francuskih, njemačkih, britanskih i inih klasika kulturalne povijesti, povijesti umjetnosti, teatrologije, religiologije, filozofije, antropologije, politologije i drugih grana humaniore pametno popunjavao davno zataškane i bolno potisnute lakune i rascjepe naših osobnih i kolektivnih spoznaja. I kada je, na pozadini tog besprijekorno odrađenog monumentalnog posla za »našu kulturnu stvar« (otrovno bi se nasmijao na svaku takvu frazetinu, uz neizbježan papreni komentar na najvišoj razini potkovanosti u drevnoj i danas zgasloj umjetnosti vrhunske kozerije!), kada je, dakle, na pozadini tog divnog posla prepunog zasluga, njegovao i sebi svojstveno »strogo tetošio« rijetka domaća pera spremna kritički progovoriti o stvarnosti koja se sručila na čovjeka i na »društvenost«, kako je znao reći. I tada kada je učiteljski pomagao malenima da se ohrabre i zašilje pera, raskvašena od buljenja u ekrane i vlastite male egzistencije i tada kada je pokretao kolektive, nadzirao projekte, nadahnjivao susrete i razmjene, probijao ledene ploče, uvijek se radovao autoru, toj često zaboravljenoj i nezalivenoj biljci. Blagi hod njegove semitski krhke figure presijecao je pogled koji je palio i ušiljena riječ koja je znala dosegnuti svaki cilj. U njegovoj davno posvojenoj Istri, u pulskoj Castropoli, kod »Tomasa« (i biblioteku je jednu nazvao »Kod Tomasa«, taj sladokusac i plemeniti cinik!), na pazinskom skupu izdavača, na pulskom sajmu knjige, posvuda se njegova riječ slušala, cijenila, pamtila, pohranjivala, prepričavala. Volio je život i nije se štedio da ga podijeli, proširi, oslušne i prenese. Ne grabeći ga, kušao ga je pred svima i dijelio za trpezom s onima koji su, katkad i posred magle relativističkog zamora, bili neočekivano dirnuti ugodnom trpkošću i britkom svježinom njegova govora. Starinski frajer posve svježeg šarma i osjećaja za trenutak, osjećajan i otmjeno plah, nije se libio suvereno savjetovati i sigurno voditi. Iza hladnoće nekrologa, te jalove forme u koju trebaju stati životi, ljubavi i strasti zato stoji nešto veoma bolno: odlazak ljudske institucije koja se nije jalovo javno kreveljila titulama, nagradama, akademskim i akademičkim sinekurama i pozlatom malograđanskog kiča, već samo i jedino isticala radom, predanošću, vrsnoćom, sposobnošću da istodobno zadivi i ohrabri. Koliko takvih institucija imamo? Koliko takvih ljudi? Da. Bolno će nedostajati.
(Ovaj in memoriam prenosim iz današnjeg Glasa Istre, ne znam jesu li ga prenijele i druge novine. Nema potpisa, pa ne znam tko ga je napisao, ali sve što je napisano prilično je blisko i mojim uspomenama na Alberta Goldsteina. Ima u tim uspomenama i ponešto što bih sam volio dodati, no prije toga moram malo prekopati sjećanja i police.)
Na sličici Branko Čegec iz ruku pazinskog gradonačelnika Nevena Rimanića prima priznanje "Nakladnik godine", koje se dodjeljuje na tradicionalnom pazinskom Međunarodnom susretu izdavača "Put u središte Evrope". Ovaj su susret 1996. utemeljili tadašnji direktor Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu Walter Maria Stojan (danas na istom poslu u Varšavi) i nakladnik iz Klagenfurta Lojze Wieser. Jedanaesti Susret održan je minulog vikenda u Pazinu. Svih ovih godina kroz pazinski su Susret prošle stotine nakladnika, urednika, pisaca i prevoditelja, a osnovna je svrha ovog trodnevnog druženja dogovaranje zajedničkih izdavačkih projekata, pretežito novije srednjoevropske književnosti, ali i drugih knjižnih formi. Na "Putu u središte Evrope" se tradicionalno dodjeljuju i nagrade piscima, prevoditeljima, urednicima časopisa i nakladnicima, a ove su godine laureati sljedeći:
- Nagradu Istarske županije za književno djelo o Istri (7.500 kuna) dobio je Albino Crnobori za knjigu "Pedeset pulastri" (Profil, 2006.)
- Nagradu Istarske županije za prijevod djela o Istri (7.500 kuna) dobili su Igor Grbić i Srđa Orbanić za prijevod s talijanskog knjige Nelide Milani Kruljac "Nezamjetne prolaznosti" (Istra kroz stoljeća, 2006.)
- Nagradu zaklade Kulturkontakt iz Beča (stipendija za jednomjesečni boravak u Beču) dobila je Snežana Bukal za knjigu "Milion, libar Marka Pola" (Meandar, 2006.)
- Stipendiju "Mreže gradova književnosti" za jednomjesečni boravak u Grazu dobio je Senko Karuza za knjigu "Teško mi je reći" (Profil 2007.)
- Stipendiju "Mreže gradova književnosti" za jednomjesečni boravak u Gmundu dobio je Andraž Polič za knjigu "Bližine ujeti glas" (Cankarjeva založba, Ljubljana, 2006.)
- Stipendiju "Mreže gradova književnosti" za jednomjesečni boravak u Pazinu dobio je Marko Vešović za knjigu "Ma šta bude reklo lišće" (Plima, Ulcinj, 2006.)
- Stipendiju "Mreže gradova književnosti", namijenjenu uredniku književnog časopisa, za jednomjesečni boravak u Varšavi, dobio je glavni urednik časopisa Apokalipsa iz Ljubljane, Primož Repar
- Nagradu "Nakladnik godine" dobio je Meandar iz Zagreba, čiji je glavni urednik Branko Čegec
Dobitnike ovih nagrada odabrala je komisija u sastavu: Vanesa Begić (Pula), Walter Maria Stojan (Varšava), Miroslav Mićanović (Zagreb), Šejla Šehabović (Tuzla), Miodrag Kalčić (Pula), Tanja Tuma (Ljubljana) i Tatjana Peruško (Zagreb).
Kaže li se ispravno kvizoman ili kvizomanijak? Jedno od toga (ili oboje) opisuje moje trenutačno stanje. Više detalja slijedi kad se bude smjelo. Zasad, općenito i tajnovito kazano, vijesti su dobre.
Zbog ovog gornjeg, danas i sutra sam u Zagrebu, a kao dar dođe mi večerašnja promocija "Najboljih hrvatskih priča" u Močvari (veselim se jer je Jergović u ovu zbirku uvrstio i dvije priče iz naših pazinskih "Vampirskih priča" - Kapital Borisa Perića, te Rianu u sutonu sivom Viktorie Faust). Dakle, vidimo se večeras.
Predstojećeg vikenda u Pazinu se održava tradicionalni Međunarodni susret izdavača "Put u središte Evrope". Po nešto kraćoj tradiciji, Susret se otvara književnom večeri koju moderira moja malenkost. Mjesto radnje je pazinski Kaštel, vrijeme radnje petak u 18:30, a nastupaju Igor Grbić, Mario Bonassin, Lorena Kmet i Boris Biletić.
Natječaj za "Priče o starim bogovima" je zaključen, priče se prebrajaju (javit ću ovdje uskoro koliki je zbroj), uskoro slijedi komisijsko čitanje, a kako zbirka treba izaći do 10. kolovoza kada počinje 6. Festival fantastične književnosti, rezultati će se znati nekih mjesec dana prije, znači početkom srpnja. Ako bude prije, svakako ću ih podijeliti s vama.
Sljedeća, eto već sedma "Vampirska noć u Kringi", na kojoj ćemo predstaviti roman Zorana Krušvara Izvršitelji nauma gospodnjeg, dogodit će se otprilike druge subote u lipnju, detaljna najava naravno slijedi na vrijeme.
Kad se vratim doma, slijedi malo detaljniji report s Konfuzije, a i poneki flashback sa Sferakona, uz nove vijesti koje se, eto na, također nemilice gomilaju...
Nedjeljni Novi list / Glas Istre u prilogu Mediteran donosi recenziju zbirke "Blog-priče" koju je napisao Davor Mandić. Detaljnije na Zoroblogu...
Inače, još se nitko od blogera nije javio na natječaj za recenziju zbirke "Blog-priče" (iz kojeg su isključeni profesionalci). Ajde, produžujem rok do 1. lipnja, recenzirajte Blog-priče i osvojite komplet knjiga Naklade Zoro!
Opis bloga
Što čitam i što pišem kad moram i kad ne moram, i kako se u sve to uklapaju Pazin, Istra, SF, Jules Verne, lijepa književnost, ružna stvarnost, i virtualno grebanje po dnu Pandorine kutije