Stara Bookaleta
29.05.2007., utorak
Nazorologija
Kakva sve pitanja može potaknuti jedna »autorska« spomen-pločaJe li Nazor bio ženskar ili gay? Suprotno »teorijama« koje su se ovih dana razvile o mogućoj »prisnoj vezi« Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, svjedočanstva o Nazorovim pazinskim godinama govore da je bio prilično sklon nježnijem spolu. A i obrnuto Piše Davor ŠIŠOVIĆ Na nedavnom zagrebačkom Queer festivalu zgražanje u »izvjesnim krugovima« izazvalo je postavljanje spomen-ploče Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću. Ta je spomen-ploča tijekom festivala »inaugurirana« točno na raskrižju zagrebačkih ulica Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, ali ona neće biti tamo i postavljena, već će biti ukopana u zemlju nedaleko od spomenika Nazoru u Zagrebu. Na spomen-ploči piše: »U osvit ratnih zora na puntanje Hansa Christiana Zabludowskog na ovom je mjestu kentaur Ivan Goran Kovačić upoznao satira Vladimira Nazora. Spomeni se namjerniče njihova krika dragoj omamljujućoj slobodi! U Zagrebu, 12. svibnja 2007. Željko Zorica i Queer Zagreb«. Autor ove spomen-ploče, zagrebački umjetnik i pisac Željko Zorica, u obrazloženju motivacije za njezino nastajanje kaže da se o Kovačićevoj i Nazorovoj »prisnoj vezi još i danas ništa sa sigurnošću ne može reći«. Budući da je »njihov zagrebački susret bio fatalan, kako za njihove privatne biografije, tako i za povijest hrvatske književnosti, ali i zbog čuvenog čamca na Kupi, i hrvatskog antifašizma«, Zorica se odlučio tih nekoliko ne-činjenica ovjekovječiti spomen-pločom, što se amaterima i dežurnim dušobrižnicima opravdano učinilo sablažnjivim. Iako to nije izrijekom kazao, Zorici se spočitava da je ploča postavljena u spomen »ljubavi dvojice književnika«. Željka Zoricu upoznao sam na jednom od prvih motovunskih filmskih festivala, a nekako u to vrijeme u ruke su mi došli i njegovi Fantastični bestijariji, niska od zasad tri objavljene knjige u kojima se u dosadašnjoj povijesti hrvatske književnosti i publicistike najoriginalnije, najintrigantnije i najidealnije spajaju kriptozoologija, pseudopovijest, klasična povijest umjetnosti i fantastična književnost. Zoricu smatram jednim od najoriginalnijih hrvatskih književnika (ostale njegove umjetničke prakse ne poznajem dovoljno), no osim što piše i objavljuje, on svijet iz svoje književnosti nastoji progurati i u druge sfere postojanja. Jedna od tih sfera je i izazov kolektivnoj memoriji, a Zorica to čini postavljanjem spomen-ploča raznim podvizima i svjedočenjima svoga glavnoga junaka Hansa Christiana Zabludowskog. Inače, još pri jednom od prvih susreta počeli smo planirati kako ćemo u Pazinu postaviti spomen-ploču u čast susreta H. C. Zabludowskog i Julesa Vernea, koji se u stvarnosti nije mogao dogoditi, barem ne u Pazinu, jer Verne, dokazano je, ovdje nikad nije bio, ali za ovaj kontekst takvo poimanje stvarnosti uopće nije bitno. Glasine su samo probuđene Vratimo se na Queer festival. U desničarskom mentalnom poimanju i percepciji takvih u svijetu sasvim uobičajenih događanja, pojam »queer« najčešće se vezuje uz neuobičajene i puritanskoj većini neprihvatljive seksualne orijentacije. Pravo, »evropsko« značenje tog pojma puno je šire i obuhvaća sve razine neobičnosti, pomaknutosti, otkačenosti, natprosječnosti, čudaštva. U društvu luđaka normalan će čovjek biti percipiran kao queer, veli jedno od tumačenja ovoga popularnog pojma. U svoje vrijeme, queer su mogli biti i Nostradamus, i Nikola Tesla, i Ljudevit Gaj, i Leonardo da Vinci, i mnogi drugi. Spomen-pločom Nazoru i Kovačiću Zorica je učinio uspjelu provokaciju. Ni jednom riječju nije naznačio mogućnost homoseksualne veze između Nazora i Kovačića (opet ću citirati: »o njihovoj prisnoj vezi još i danas ništa se sa sigurnošću ne može reći«), ali su reakcije na postavljanje ove spomen-ploče u queer kontekstu pokazale da glasine, šaputanja, urbane legende o mogućnosti takva odnosa ipak i poodavna u nas nedvojbeno postoje. Podsjetilo me sve to na činjenicu da se i o Nazoru u mladim danima govorilo slično. Dokoni širitelji »urbanih legendi« iz činjenica da se Nazor za svoga službovanja u Istri s nekim istarskim prijateljima družio više nego s ostalima, i u današnje vrijeme izvlače zaključke o neuobičajenim seksualnim sklonostima velikoga pjesnika. Intrigantne su takve pretpostavke među ostalim i zbog toga što postoje »urbane legende« koje Nazora prikazuju i u sasvim drugačijem svjetlu, s nimalo gay elemenata. Dakle, Vladimir Nazor (1876.-1949.), veliki hrvatski pjesnik, književnik, političar i prvi predsjednik poslijeratne Hrvatske, došao je 1903. u Pazin za profesora u staru pazinsku Gimnaziju. Predavao je biologiju, zoologiju, fiziku, matematiku, hrvatski i talijanski, a bio je i razrednik te voditelj profesorske i fizikalne knjižnice. Imao je, dakle, prilično posla, svjedoci kažu da ga je obavljao prilično dobro, u Pazinu je 1904. napisao i znanstveni rad Anatomski prinosi k poznavanju paprati Asplenum adulterinum milde i njezinih srodnika, a uza sve to stizao je i lutati Istrom i prikupljati nadahnuća za svoja književna djela. O tom dobu, naravno, ne možemo svjedočiti iz prve ruke, ali se možemo pozivati na zapisane i objavljene podatke do kojih su mukotrpnim radom i detaljnim istraživanjem došli drugi. Primjerice, Mirko Žeželj napisao je izvrsnu, detaljnu i mnogim izvorima potkrijepljenu Nazorovu biografiju, naslovljenu Tragom pjesnika Vladimira Nazora, u kojoj u poglavlju o pjesnikovim pazinskim godinama možemo naći dosta detalja koji ilustriraju sve ovo gore napisano. Preseljenje ili bijeg iz Pazina u Kopar? Tako se kaže (ono što mnogi u Istri ionako već znaju) da je Nazor odlazio u duge šetnje ili izlete kočijom po Istri ili u društvu Franje Novljana, ili, češće, u društvu Dinka Trinajstića. S drugim kolegama, i s drugim ljudima uopće, družio se malo ili nimalo, bio je vrlo šutljiv i povučen, što se tumačilo njegovom zanesenom pjesničkom prirodom. Franjo Novljan bio je Nazorov kolega, profesor na pazinskoj Gimnaziji, dok je Trinajstić bio pazinski sudac, odvjetnik, neko vrijeme i gradonačelnik, i jedan od najaktivnijih istarskih hrvatskih političara druge generacije. Nazorove šetnje s Trinajstićem provocirale su kasnije glasine i o njihovom nekakvom drugačijem, a ne samo prijateljskom odnosu, međutim, kako bi rekli Lindarci, »fakti so fakti, a cinjenice so cinjenice«. Fakti tako kažu da su svjedoci viđali Nazora kako često šeće s jednom »lijepom visokom plavokosom ženom, suprugom istaknutog pazinskog intelektualca, s kojom je često i plesao valcer u Čitaonici«. Ta žena u nekim svjedočanstvima dobiva i ime: Marija Grabar. Drugi svjedoci kao Nazorovu ljubav iz pazinskih dana spominju »suprugu dra. Šebeste, Čeha, koji je navodno zbog toga u jednom praškom hotelu počinio samoubojstvo«. Među Pazincima je dugo kružila urbana legenda da je Nazor vrlo naprasno morao otići iz Pazina zbog razotkrivanja njegove veze s jednom udanom ženom, a Franjo Novljan svjedoči (zapisuje ili prepisuje Žeželj) da je »jednog jutra u ljeto 1906. knjižnica osvanula prazna: Nazor je otišao za Kopar a da se ni s kim od kolega nije oprostio«. Tridesetogodišnjem Nazoru, kaže njegov biograf, obitelj nije dopuštala ženidbu (!), a drugi su profesori iz pazinske Gimnazije na njegovu radnu stolu viđali »malu brončanu figuru žene s noktima na rukama i nogama, poput pandži«. Jednom svom kolegi Nazor je kazao kako ga ta figurica »podsjeća da se valja čuvati žena, jer imaju pandže kojima te lako zgrabe«. Čuvanje od žena, ako su prethodne anegdote o aferama s udanim ženama točne, nije mu najbolje išlo, barem dok je radio u Pazinu, ali do kraja života Nazor se uspijevao uspješno čuvati - ženidbe. S druge strane, Nazor je, kažu zapisi, biografije i svjedočanstva, bio vrlo odan svojoj brojnoj obitelji. Malo je nelogično što javni zapisi nisu dosljedni kad govore o Nazorovoj obitelji tijekom ove tri pazinske godine. Spomen-ploča na zgradi tzv. »pekare« u Pazinu veli da je u toj kući od 1903. do 1906. Nazor živio »s majkom i dvije sestre«, dok Žeželj u biografiji navodi da su za Nazorom u Pazin došli i otac i majka, sestre Irma i Amelija, te brat Marko, koji je doduše tada većinu vremena provodio na studijima. Sestra Amelija u Pazinu se i udala, za Talijana s Velog Lošinja, Antonija Levu, s kojim je nakon vjenčanja živjela u prizemlju današnje »županijske zgrade«. Ima tvrdnji da su pazinska ljubavna iskustva Nazora inspirirala za oblikovanje lika Klelije Barbo iz romana Krvavi dani, kojim, inače, Nazor nakon što ga je 1908. objavio nikako nije bio zadovoljan. Zapravo su bila dva »čamca na Kupi« Je li se Vladimir Nazor iz Pazina u Kopar, godine 1906., preselio, ili u žurbi pobjegao, teško da ćemo ikada pouzdano doznati. Jedan je od uglednih hrvatskih povjesničara književnosti Zoričinu spomen-ploču komentirao ističući da bi u djelima jednoga i drugoga, Nazora i Kovačića, trebalo potražiti refleksije njihova eventualnog »malo dubljeg« odnosa. Pazinski Nazorovi dani svakako ne govore u prilog »gay-teoriji«, no nikad se ne zna, možda su ta, kako izgleda, prilično žestoka ljubavna iskustva u introvertnome pjesniku izazvala i kakve traume te dovela do kontraefekta u kasnijem životu? Ali ne treba brzati, pogotovo ne treba izmišljati činjenice ili baratati poluistinama: uostalom, u čuvenom »čamcu na Kupi« Nazor i Kovačić nisu bili zajedno, vodu je prešao svaki u svom čamcu, svaki u pratnji drugog partizana-vodiča. Šlampavost prema činjenicama može čovjeka lako prikazati glupim, a Nazor je mnogima služio u razne svrhe kao pomagalo upravo za takav cilj. Prije nekoliko godina novinarski me zadatak doveo na skupštinu jedne parapolitičke organizacije, koja je u Pazinu osnivala svoj istarski ogranak. Jedan od gostujućih govornika tada je, u patetičnom turbodomoljubnom stilu, ganuto izrazio svoj ponos što, eto, ima prilike javno govoriti u drevnom hrvatskom gradu Pazinu, u kojemu je ugledni hrvatski pjesnik Vladimir Nazor bio prvi direktor prve hrvatske gimnazije. Morao sam, iako sam tamo bio samo izvjestitelj, progunđati da to nije istina. »Dobro, onda je Nazor bio drugi direktor slavne prve hrvatske gimnazije«, nije se dao smesti ponositi govornik, a ja sam opet morao dometnuti: »E, nije!«. Nije valjda bio treći, napola je zaustio, ali sam prekinuo tu glupu licitaciju opaskom da Nazor uopće nije bio direktor stare pazinske Gimnazije. Nego što je bio, vidjelo se govorniku pitanje u očima. Nisam mu htio reći. Ali Željku Zorici skidam kapu za originalnu i maštovitu ideju, za poticaj da se o književnicima-simbolima, koje su prevrtljive epohe i slavile i osporavale, progovori i u običnim, prizemnim, ljudskim kategorijama. (P. S. kako posljednjih dana izgleda ne stižem ovdje zapisati ni ono što najavljujem, posla naprosto ima preko glave, a takav će se trend nastaviti još nekoliko dana, zasladite se ovim tekstom iz prošlosubotnjeg Glasa Istre. Djelomice sam ga tako napisao i radi malog eksperimenta, pomalo sumnjajući da će mi ga uopće htjeti objaviti bez primjedbi ili cenzure, ali objavili su sve kako sam napisao. Zapravo, čini mi se da sam ga napisao kao da je namijenjen blogu, a ne novinama.) |
