Oduševio me roman "Smetlar" Damira Miloša (Meandar, 2005.), iako bih, kad bih krenuo razglabati, nabrojao više mana nego prednosti ovog teksta. No, to su mane samo naizgled, samo za lijene čitatelje. Najprije, malo me u početku zaprepastila Miloševa subverzivnost prema jeziku, još žešća nego što to čini, recimo Marinela. No, to je nešto na što se čitatelj može naviknuti, na kraju čak i zgodno ispada formirati rečenice samo od priloga ili prijedloga, i takve imaju svoju funkciju. Malo se teže snaći u nedosljednosti prema likovima i njihovim međusobnim odnosima u "stvarnom" fabularnom svijetu, pogotovo kad se radi o odnosima između glavnog lika i njegove žene. S vremenom shvaćamo da se tako vrlo učinkovito rješavamo balasta u tekstu, a dodatni korak tome je potpuna destrukcija dijaloške forme, u rečenicama u kojima nakon upravnog govora umjesto "didaskalije" slijedi odgovor ili primisao, istog ili čak drugog lika. I to je nešto na što se možemo priviknuti, pa nam s napredovanjem kroz tekst postaje simpatično. No, totalna subverzija dolazi kroz potpuno odbacivanje jednog, i nametanja sasvim drugog tijeka radnje, kada priča skreće čak i u znanstvenofantastični žanr (nisam mogao odoljeti napasti da i to ne spomenem). Svršetak je još jedna subverzija, nakon zadnje stranice ljutimo se na autora, čitav bismo još jedan roman mogli napisati odgovarajući sami sebi na pitanja što se zapravo zbilo, kako i zašto, i što je bilo poslije. Preporuka: čitati u dokolici, neometen vanjskim utjecajima svakodnevice. A da kažem nešto o romanu? Hm, počinje kao ljubić-krimić, završava kao SF-triler o ludim znanstvenicima. Ima dosta seksa i prostota. Naravno, podrazumijeva se kad je o ovom autoru riječ, ima veze i s jedrenjem. Događa se negdje drugdje, nebitno gdje, vjerojatno u Americi, ili nekom evropskom velegradu, ali kroz par udica nabačena je i veza s Hrvatskom. Baš pravih udica!
|
