Stara Bookaleta
02.02.2006., četvrtak
Kuća u Istri
Znate već da sam posebno "osjetljiv" na književnu eksploataciju istarskih tema, te da mi je neopisivo drago kad se neki autor upusti u literarno izrabljivanje nekog od bezbrojnih i nevjerojatno podatnih motiva što ih Istra nudi piscima, ali i da ću zločesto zamjeriti autoru koji pišući o Istri "pobrka lončiće", koji pogriješi u lako provjerljivoj faktografiji, i koji od istarskog duhovnog i fizičkog prostora napravi neki bezlični miš-maš iz kojeg se na kraju Istra uopće ne prepoznaje.Tako, pohvale i pokude u isti mah zaslužuje švedski pisac Richard Swartz, u našoj javnosti poznatiji kao muž Slavenke Drakulić, kojemu je Durieux 2005. godine objavio roman "Kuća u Istri", u prijevodu Štefice Martić. Najprije pokude, jer njih je manje. Prvu će prosječni čitatelj smatrati bezrazložnom, jer gledajući iz Zagreba, Osijeka ili Splita, nije toliko bitno kroz koja se sela prolazi kad se iz Motovuna vozite u Draguć ili obratno. Meni je međutim bitno. Radnja romana se događa u izmišljenom selu Pelegrin, na Buzeštini, koje se nalazi povrh poznatog i stvarno postojećeg sela Veli Mlun. Autor međutim piše da se "iz Motovuna najprije dođe u Draguć, od Draguća cesta vodi u Veli Mlun", i odatle treba tražiti put za Pelegrin, ili, ako se dolazi iz suprotnog pravca, od Buzeta, "onda najprije treba proći kroz Vrh i Grožnjan". Zemljopisno, to su besmislice, jer su Draguć i Motovun na sasvim suprotnim stranama od zamišljenog mjesta radnje ovog romana, jednako kao i Vrh u odnosu na Grožnjan. To bi bilo kao da, primjerice, netko napiše da se u Samobor dolazi preko Slavonskog Broda, Karlovca i Čakovca, tim obaveznim redom. Dezorijentiranost u istarskom prostoru autor pokazuje na još nekoliko mjesta, zapravo, gdjegod spominje imena nekih mjesta, sela i gradića, griješi u navođenju njihova rasporeda. Zamjerka je možda i bezveze, ali takva nonšalantnost kod mene kao čitatelja ruši vjerodostojnost čitave konstrukcije romana. Takvo što bi se nekom autsajderu možda i moglo oprostiti, ali Swartz poznaje Istru, tu je uostalom i živio, u Sovinjaku, gdje je sa svojom suprugom imao i kuću. Sva sela koja spominje mogao je takoreći gledati sa svoga prozora, čemu onda nemarnost u orijentaciji? Ako je to možda namjerno, kakva bi se u tome mogla kriti namjera? Pojma nemam. O ostalim zamjerkama malo kasnije. Glavni lik romana "Kuća u Istri" je stranac oženjen za jednu "našu", i oni žive u maloj kućici koju je ona naslijedila od svojih, u majušnom istarskom, rekli smo izmišljenom, seocu Pelegrinu. On je međutim na zub uzeo susjednu kuću, dosta veću od njihove, on ju po svaku cijenu želi kupiti, manifestacije te njegove želje povremeno dosežu razmjere ludila, ali skoro do kraja knjige njega razara frustracija zbog nemogućnosti da sazna čija je ta kuća, od koga je, kada i pošto može kupiti. Pripovjedač je njegova žena, tiha, skromna i samozatajna osoba, koja se u većini situacija podređuje njegovom - nordijskom! - patrijarhalnom mačizmu. Tu se autor, moj je dojam, poprilično opekao, jer je, umjesto da kroz dualnost glavnih likova poradi na motivu civilizacijskih i mentalitetnih različitosti, što bi bolje pojasnilo motivaciju likova, izgubio na ravnoteži, i žena glavnog lika tu je samo da mu povlađuje i da ga opravdava, da prikriva i ublažava njegovo ludilo, za koje ne znamo odakle je ni što mu je uzrok. Najuspjelija mjesta u romanu sporedni su likovi i epizodisti, među kojima se ističu lik buzetskog odvjetnika (i njegov monolog o tome zašto stranac ne može, štoviše ne smije dobiti u ruke tu nesretnu kuću), zatim ostarjeli bračni par iz Trsta (napokon pronađeni vlasnici kuće), i tu i tamo poneki mještanin Pelegrina. Oni zapravo pripovijedaju "onu pravu" priču o kući u Istri, koja do mozga glavnog lika ne dopire čak ni tada kad se njegova fiks-ideja primakne konačnom ostvarenju. I tu sada, zapravo, naslućujemo pravi smisao Swartzovog romana. Njemu se Istra "na putu" našla sasvim slučajno, ništa se od Istre tu ne razotkriva i ne produbljuje, ta je kuća mogla biti i u Lici ili na Murteru, ali ime Istre je kurentnije, a istarske su tajne toliko duboko zakopane da ih ni stranci ni starci ne mogu otkopati, pa ni dokučiti razlog zašto su uopće zakopane. Swartzova kuća u Istri nije kuća oko koje su se stoljeće i pol uzdizali i padali jezici, oružja, režimi i ljudski životi (kao što bi bilo da je tome pisao, recimo, Fulvio Tomizza), to je naprosto - kuća, kroz poimanja glavnog lika ogoljena od svakog konteksta sredine u kojoj ona stoji (i nikako da se sruši, ali ta pomisao vodi u sasvim drugi kontekst) i izaziva ga. Urednik je, želeći očigledno zaštititi autora od očekivanja koje u čitatelju budi knjiga takvog naslova, roman okarakterizirao "kafkijanskom farsom" i "pričom o ludilu". Kao izgovor - prihvatljivo, roman možemo čitati i tako, no ako mi netko najavi da će pisati nešto o Istri, ja onda i očekujem nešto o Istri... |
