Što je Georudarijada?

Dakle radi se o susretu studenata rudarsko-geoloških fakulteta s područja Balkana. Međunarodni susret koji se održava jednom godišnje, najčešće u svibnju. Radi se o susretu koji je praćen sportskim natjecanjima i dobrom zabavom. Ove godine je održano na Zlatiboru, planini u južnoj Srbiji. Trajalo je ravno pet dana uključujući naporno putovanje. Sudjelovali su RGNf Zagreb, Gf Varaždin, NTf Ljubljana, RGf Beograd, Rudarski fakultet iz Tuzle te Tehnički fakultet iz Kosovske Mitrovice. Naši domaćini,Srbi bili su izrazito ljubazni i sasvim pristojno organizirani. Smještaj je za studentske prilike bio jako dobar, hrana je bila sasvim u redu,ako mene pitate malo previše ulja te prekuhana riža i pašta. Sljedeće godine ne znamo gdje će biti i tko će biti organizator, ako mene pitate sve je bolje od Slovenije :)

Kako je sve krenulo i što se sve događalo?

Sve je krenulo tako da sam po najvećoj mogućoj kiši pristigao u svoje zagrebačke odaje. Tada je krenulo pakiranje stvari te odlazak u potragu za promjenom novca iz kuna u dinare. Obišao sam cijeli uži centar grada Zagreba, nažalost najbolje što sam mogao je dobiti eure,hajde hajde rekoh preživjet ću. Večer je jedva dočekana te je bilo vrijeme za polazak prema faksu. Nisam vjerovao da ću subotu navečer provesti u fakultetskim prostorima. Sve je počelo s laganim zagrijavanjem uz iločki gemišt u studentskom 'bircu' Jami. Nakon dva sata zagrijavanja pristigao je naš bus, naša žuta raketa s dva ostarjela vozača. Krenulo je ukrcavanje te polazak. Zbog već određenih količina unesenih napitaka u svoja tijela zastali smo već na legendarnom Ježevu, odmorištu po samom izlasku iz Zagreba, 20 minuta udaljenom od polazišne točke. Redovito smo stajali, svakih 45min do 1h i tako korak po korak prema Hr-Srb granici Bajakovo. U bus je ušla nadasve zgodna Hr policajka, malo nas iskontrolirala pa nas pustila, Srbi su bili bolje volje već na granici tako da smo i tu zapreku vrlo jednostavno savladali. Najprije smo u zoru zastali u nekom rudarskom baru na prvu kavu. Sljedeće odredište je bio prvi veći supermarket, on se nalazio u gradu Užice. Po dolasku najprije sam bio fasciniran izgledom njihovog gradskog stadiona. Bez zezancije i Brazilci bi se tada posramili. Napokon sam pronašao mjenjačnicu koja radi nedjeljom i dočekao svoje dinare, pošto je dinar petnaesti dio kune osjećao sam se kao bogataš kada sam u ruci držao oko šest tisuća dinara. Zatim smo se zaputili u market, malo da se opskrbimo. Pošto smo teglili desetak litara vina iz Hrvatske, frend i ja smo se odlučili nešto sitno opskrbiti. Nakupovalo se pive (Jelen) te rakija od jabuke i višnjevac te malo vode čisto da ne kupimo samo alkohol. Bilo je mjesta i za moje čokoladno mlijeko s okusom jaffa keksa. Očekivalo nas je još pola sata putovanja do Zlatibora. Po dolasku na prostor Zlatibora valjalo je pronaći hotel, odnosno Studentsko odmaralište Ratko Mitrović. Uz malo muke, pronašli smo ga. Uslijedio je check in. Naime, po dolasku u odmaralište dočekao nas je snijeg, i to vjerovali ili ne kako je Severina rekla vidjela sam snijeg u maju, sada smo ga i mi vidjeli i osjetili. Uslijedio je kratki popodnevni odmor, meni i frendu bio je cimer za divno čudo iz Rijeke, dečko kojeg u životu nisam vidio. Došlo je vrijeme večere i lagano upoznavanje još nepoznatih ljudi. Za stolom za večeru iznenađenje, meni u restoranu je na ćirilici. Što jesti bilo je pitanje? U početku su konobari bili ljubazni pa nismo ostali praznih usta. Nakon jela bilo je vrijeme da počnemo s nazdravljanjem. Sve je počelo u hodniku na drugom katu lijevo. Hodnik s Hr zastavom, u početku mirno, kasnije prava žurka. Krenulo je lagano, kako je vrijeme odmicalo postalo je razuzdano. Uslijedio je odlazak u klub, Irish pub na otvorenje. Tamo se jedna kolegica s faksa popela na šank te je zaplesala, imala je kramp na leđima, važan detalj te večeri. Nakon toga u toj noći sve mi je mutno, sada ću prepričati čega se sjećam. Popio sam previše, zaspao sam stolu tj. tako su mi prijatelji rekli. Moja ekipa me odvela van i nakon toga sam se pogubio. Sjećam se neke place, snijega, i sljedeće što vidim je cesta i neki taxi. Ušao sam u taxi koji je stajao na nekoj uzbrdici te unutra vidio neke ljude, sljedeće čega se sjećam je moja hotelska soba.

Dan drugi naravno. Počelo je veselo. Dakle ustajem se grozno mamuran, ne vidim ispred sebe, odem na doručak, posvađam se s konobaricom, dobijem nauljen doručak i onda još saznam da igram turnir u stolnom tenisu za faks. Otišao ja igrati, kad ono tamo se lupa na veliko. Mogao sam birati hoće li protivnik biti Srbin ili Slovenac, i ja naravno odabrao Srbina. Dakle, kada ono profesionalac, zove se Vukašin. Frajer me ponizio kao nitko, neoprostivo jednostavno, imao sam noćne more od dotičnog. Taj dan je bio u znaku tog poraza, još sam igrao odbojku, naravno ne sam. Izgubili smo također od Beograda. Doduše nisam ja baš spretan u odbojci, sveopćenito u ekipnim sportovima slabije funkcioniram.Igrao sam odbojku u nadi da ću upasti nekoj djevojci u oči ali ništa od toga kada sam shvatio da to nije to. Izdvojio bih maestralnu pobjedu naših nogometaša također nad Beogradom ali pošto u tome nisam sudjelovao jednostavno nije vrijedno spomena previše detalja. Brzo je došla večera, najprije večera sa menijem na ćirilici :( Nakon borbe s pismom naših djedova počelo je lagano zagrijavanje. Odlučio sam upoznati djevojke iz susjedne nam Slovenije. Nisam bio baš zadovoljan, niti su humoristične niti su pristupačne niti su nešto ekstra lijepe niti piju. Družio sam se s momcima uglavnom. Igrali smo neku igrati s kolegama iz Beograda, tu se puno popilo ali i zabavilo. Napomenuo bih da je tamo kružio neki pijani Slovenac imenom Žiga pa smo mi to iskoristili te smo ga žigosali, nažalost samo markerom i kaladontom jer nismo sadisti. Uslijedio je odlazak u centar svijeta, u klub u kojem sam večer prije jetru ostavio. Zabava na najjače, alkohola i selfija u potocima. Usred zabave sam prošetao van kluba, ovaj put sen isam izgubio. Kupio sam si sladoled i neku instant kavu koju sam popio bez vode i mlijeka,dakle u praškastom stanju, odvratno. Vratili smo se taksijem koji naravno nisam platio, kao ni večer prije. Spavanje.

Dan treći naravno. Ponovno mamurluk ,doručak. Ovaj put za doručak nisu bila jaja u ulju već komplet lepinja (njihov specijalitet) također u ulju, kuhar im je očito vrlo neobrazovan i nespretan. Otkrio sam da Srbi kuhaju tursku kavu u kafićima, to me spasilo, preporodilo, održavalo na životu. To je bila moja transkavuzija. Malo smo odigravali stolnog tenisa, u nadi da ću postati kao moj uzor Vukašin, malo smo bildali, selfijali i slično. Odigrali smo čak turnir u najnapetijoj igri svih vremena, čovječe ne ljuti se. Opet sam završio drugi, mislim da nikada nisam pobijedio iako sam ja neslužbeni hrvatski čovječe ne ljuti se reprezentativac. Danas se igrala košarka, malo rukomet i takvi loptački sportovi, nije me to previše impresioniralo. Izdvojio bih šetnje centrom Zlatibora, njegovim "golemim" jezerom te kavom u centru. Znam da možda malo prekratko pišem ali ovo je bio odmor, a ne obilasci a i k tome mi nismo u velikom gradu, mi smo u odmaralištu tipa naše Bjelolasice. Došlo je vrijeme večere, lagano zagrijavanje i ponovno dernek. Opet se druženje prebacilo na Hr kat i Hr hodnik, barjak se vijorio na prozoru. zabava je počela uz zvuke tamburice završila je pravim srpskim pjesmama. Bilo je i skidanja,plesanja, pjevanja,deranja (ne Zvonimir naravno) i slično. Pridružili su nam se neki Slovenci, oni zabavni i društveni naravno te dva Srbina, Trajče i Miloš. Oni su plesali neki svoj ples. Ja sam također snimio pjevačko plesni duet s prvo spomenutim. Puno previše smo popili i krenuli smo prema gradu, isti klub,isti ljudi. Nažalost do kluba nismo došli jer smo morali na putu pomagati jednom našem kolegi koji je malko pretjerao s alkoholom, tu smo došli do crne rupe te večeri, pomagajući otrijeznio sam se ali morao sam se pomiriti s tim jer sam znao da sam napravio dobro djelo. U tom već drukčijem stanju smo vodili dubokoumne razgovore s članovima navijačke skupine Delije. Pričali smo o ratu, ustašama, četnicima i slično. Došli smo do zaključka da smo svi mi od krvi i mesa. Lik s kojim sam najviše pričao je čak rekao da kada je trijezan tuče sve ljude koji nisu Srbi ,ali dok je pijan da je dobar. To mi je bilo malo čudno jer je inače obrnuta situacija, barem kod mene. Svanulo je jutro, valjalo je poći u krevet.

Dan četvrti. Finalna natjecanja u svim ekipnim sportovima, mislim da smo sve izgubili. Posljedice od abnormalnih količina alkohola te nasilje momaka iz Kosovske Mitrovice (tzv. drvosječe) oduzelo nam je ukupno sportsku pobjedu na Georudarijadi. Vrijeme je brzo prolazilo. Izdvojio bih odlazak u grad po malo vina, nestalo mi je hrvatskog vina, prijelaz na srpsko me nije oduševljavao. Usput sam kupio razglednicu svojoj majci da pomisli kao podsjetnik na moje nezaboravne dane, iako bi praktičniji i realniji poklon bila rakija s obzirom da se puno pilo, a ne boravilo u prirodi kao što razglednica sugerira. Tek dakle četvrti dan mi smo dobili meni prije večere na latinici, Bog ih blagoslovio. Napokon sam znao što jedem. Nažalost kvaliteta hrane se nije poboljšala s novim pismom. Riža i paštu su i dalje ostale prekuhane, ulja je bilo svugdje i svagdje. Počela je zabava, naša oproštajna, druženje na najjače, moj cimer Francois je otišao obnavljati međunarodne odnose sa pripadnicom slovenske delegacije, otišli su negdje prema šumi, detalje ne znam i bojim se da nikada neću saznati. Ja sam se i dalje zabavljao kao pravi solo brijač, party hard. Ne sjećam se gdje smo boravili ali atmosferu iz hodnika od prethodne večeri nismo uspjeli ponoviti. Uglavnom da, došli su zaštitari već oko 11 i rekli da je neka starija baka u našoj kući da ne smijemo biti bučni, to je bila istina nažalost. Tu su se postavlja pitanja koji je mudrac tu istu staru baku bacio u ralje hrpi studenata. No, dobro zaboravimo to i otišli smo ispred glavne kuće i tamo nastavili s pregrijavanjem. Prava zabava je počela kada smo otišli u isti klub kao i svake večeri. Okretao sam runde jer je trebalo potrošiti sve dinare. Nažalost kada je zabava bila na vrhuncu tada su zatvorili klub, tuga i razočaranje, zamalo su mi suze potekle. vratili smo se kod one iste glavne kuće i tu je počelo pjevanje. Želja je bila otuđiti srpsku zastavu koja je vijorila, nažalost zamalo smo izazvali međunarodni incident. Pjevao sam na prozoru jedne od soba bolje da ne znate kakve pjesme. I tako malo pomalo do zore, opet je svanulo...bilo je vrijeme za počinak,barem za mene.
Dan peti (zadnji). Spavao sam dobrih 2 sata, tada me probudila jedna djevojka, budila je i mog galeba imena Francoisa. Ja sam otišao na doručak, Francois nije, mislio sam još spava ali..... Kada sam se vraćao Francois mi je s balkona vikuno da ne dolazim, prepao sam se....ali onda sam shvatio što radi. Kada sam skupio hrabrosti otići do sobe i vidjeti gdje je zapelo, tamo su bili on i jedna djevojka, ovaj put je uspostavljao međunarodne odnose sa zemljom s one strane Dunava, detalje tih pregovora također nikad nisam saznao. Došlo je vrijeme onog najgorega, pakiranja. Skupili smo stvari, jedva sam jetru pronašao,zamalo je ostala. Čekao nas je dugačak put pun brojnih prepreka. Nije se događalo ništa posebno na našem putu povratka osim toga što je vozač bio jako nervozan kako bi stigao u Zagreb u praonicu do 22h, krenula je utrka s vremenom. Stigli smo sretno i spretno, trebalo nam je 11 sati do kuće, vrlo dobro.

Po dolasku u svoj Zg dvorac, popio sam malo srpske rakije od jabuke sa svojim cimerom i cimericom koji trenutno marljivo uče kako bi jednog dana bili na birou (L i I nemojte mi zamjeriti).......

Uglavnom puno ljudi bi mi moglo zamjeriti na ovome što ću sada napisati ali mogu što se mene tiče reći da su Srbi ljubazniji od nas, a Srpkinje najljepše žene.
Pozdrav svima, veselim se idućoj Georudarijadi!

P.S. Na dnu su slike, jedan manji dio njih :)

Do čitanja,
Vaš M.