ŠTO SU PJESME
Pjesme su
Prebiranje srcem
Po napetim strunama duše
Lijepo složene riječi
Koje teku
I nakon što suze presuše
I kad se stabla sruše…
Pjesme su sjene koje ostaju
I traju
Pjesme su utjeha
Koju daješ sam sebi
Mogućnost da govoriš
Ono što inače ne bi
I da zvijezde zgasnu
Zauvijek utrnu
Pjesme bi razbile noć
Tužnu i crnu
PREDAVANJE VREMENU
Šetao sam obalom što vodi od Vrsara do kampa Porto Sole..
Često sam tamo...
Tako, zagledavam se u more
I gledao sam oblutke što ih je more u nekom drugom vremenu
oblikovalo i poslagalo uz obalu
Svi jedinstveni... svaki poseban... svaki savršen
Tu nitko nikome ne uvjetuje postojanje...
ni oni moru,
ni more njima...
Bilo ih je puno...
kao puno svjetova...
svemira...
ljudi...
Da ih sve pokupiš i ponovno složiš...
nikada ne bi tako (onako rasuti uz more) postojali u savršenom
redu...
Oblutci se bezgraničnim povjerenjem predaju moru...
na isti način kao što se čovjek predaje vremenu...
(iz zbirke ''More ljubavi'')
balada o žarulji
BALADA O ŽARULJI
Mada je svjetlila i razbijala tamu
Sad će je bacit u kantu il' jamu
Slomljena nit u balonu od stakla
Zaslužila raj je, a dat će joj pakla
Nesebično svoju svjetlost je lila
Al' samo potrošna roba je bila
Zbog puknute niti od wolframa
Heroinu svezuju na stup srama
Ona… koja je zaslužila pijedestal
Bit će samo smrvljen kristal
A onaj… kog je plašila tama
Baš taj je svojom nogom slama
Da je bila poput sebične hulje
Opravdao bih sudbinu žarulje
Ali da ona... koja je bila lučonoša
Leži na dnu smetlarskog koša
Kraj treba istaći poantom
Svijet zaslužne nagrađuje kantom
A čovjeku je dano da uči
Na primjeru male pregorjele luči
