IZMEĐU ZEMLJE I NEBA
IZMEĐU ZEMLJE I NEBA
između zemlje i neba
čovjek oduvijek dvoji
dano je sve što mu treba
van toga se uzeti boji
al' duboko u sebi ćuti
da stvoren za više je sfere
da nisu to jedini puti
što život ih predanj stere
pa nebu svoj pogled diže
prestrašen vlastitim mrakom
dok zemlja se bliži i stiže
ga sudbinskom hladnom rakom
između neba i zemlje
čovjek se oduvijek nećka
omamljen toplinom žemlje
prestravljen hladnoćom stećka
ostaje zauvijek tako
u čudnoj neravnoteži
da tijelom u blato tone
da duhom u nebo bježi
*
ČOVJEK JE
ČOVJEK JE
Sunce nije savršena stvar!
Uskliknu davno Marija Čudina
I sakrivši istinu u tih riječi par
Posredno reče sve o ljudima
Sunce nije savršena stvar!
Čovjek od sunca umije bolje
Sunce izgara svu svoju tvar
Zato jer nema slobodne volje
Sunce nije savršena stvar!
Kao da i ono pomalo shvaća
Svaku večer ugasi svoj žar
Pa se sutra užareno vraća
Sunce nije savršena stvar!
I kad sagori tko li će sjati?
Ostaje samo mrtva crna gar
A čovjek?...
Može da ode bez da se vrati
*
27.07.2017. u 23:47 | 0 Komentara | Print | # | ^
MAT MOJA ŠTE
MAT MOJA ŠTE
mat moja šte
krati večer dugu
ča pomalom gre
s tuge va tugu
mat moja šte
štorija ju je takla
muti joj se sve
kroz debela stakla
još šte moja mat
samo usne miče
a sad će uho dat
tom listu ča dotiče
da bi jutre znala
do kud je štet rivala
*
herbarij duše
HERBARIJ DUŠE
vrijeme
struže
mladost
s ruže
a lati tvoje
ne posuše
kad skrijem
ih u listove
svoje duše
i stvarno...
sve ljepša
što starija
ružo moja
iz herbarija
* 13.08.2016. u 14:12 | 0 Komentara | Print | # | ^
Nedjelja je, svi smo doma
NEDJELJA JE, SVI SMO DOMA
Moja mater sanja...
Opet nas je puna hiža
Od glasova sve odzvanja
Nad objedom se stari križa
Ne budite je iz sna njena!
Zid je čentrin sav od sjena
To koltrinu vjetar mreška
Moja mater sna je laka
A samoća tako teška
*
Oznake: poezija dragan gortan
03.08.2016. u 22:55 | 0 Komentara | Print | # | ^dok večer zašiva zvijezde
DOK VEČER ZAŠIVA ZVIJEZDE
Pričala si mi jednom, majko,
kako si šivala dugmad u trikotaži.
Preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom.
I kako bi se vraćala kući kasno na večer.
Uzbrdo, pješke, u selo po mene i brata
kod svoje majke, koja nas je čuvala,
a mi, čekajući te... pozaspali,
sestra se tek ima za roditi.
Prisjećaš se toga dok sa svojom samoćom
sjediš na terasi i gledaš u tamnoplavo nebo.
Na njemu neka nevidljiva ruka zašiva zvijezde
i to takvom lakoćom i spretnošću da joj zavidiš.
Možda je, majko, naš život samo unutrašnjost
nečijeg kaputa i prava je ljepota s one strane,
a mi, gledajući te konce što drže dugmad,
mislimo da vidimo zvijezde... možda,
ali..., ne treba zavidjeti nebu, jer zvijezde,
ma koliko lijepe bile, svake večeri izađu iste,
a ti si svoju dugmad zašivala stalno iznova.
Zato pusti noćas neka nebo zavidi tebi.
Za onih preko šest stotina u jednoj smjeni,
šest dana u tjednu, iglom i rukom,
dan za danom, godinu za godinom
Oznake: dragan gortan poezija
07.10.2014. u 23:31 | 5 Komentara | Print | # | ^mjesečeve suze
MJESEČEVE SUZE
mjesec je kao čovjek
koji sam sebe laže
tamnu stranu skriva
svijetlu stranu kaže
samo zvijezde znaju
dok svjetlošću zrače
pod licem što se smije
krije se lice koje plače
u noćima kad mjesec
sebi tugu izabere
s tamnog lica neba
suze kaplju i trepere
---------------------------------------------------------
iz zbirke u pripremi
foto: Besira Sipahi 30.09.2014. u 01:21 | 0 Komentara | Print | # | ^
bez tvoje duše
BEZ TVOJE DUŠE
Ponekad me moral koči
Jer znam… ne bi se smjelo
Ali jednoj sam već oteo oči
Drugoj kosu, trećoj tijelo
Jer u meni je strašna tajna
Kojom sam sebe lažem
Poput nekog Frankenštajna
Od drugih te žena slažem
I kad ih u mašti spojim
Kao kule od karata se sruše
Nad mrtvim truplima stojim
… ne uspijevam bez tvoje duše
(Nebo... Tvoje oči, Matica hrvatska, 2009.) 27.09.2014. u 15:01 | 2 Komentara | Print | # | ^
smrt zvijezde
SMRT ZVIJEZDE
Ima onih kojima nikad
Život ne ukrsti staze
Jedni k drugima idu
A stalno se mimoilaze
U sebi će reći: sudbina!?
(a protiv nje se ne može)
I kad im godine učine svoje
I kad im bore naberu kože
I reći će: Što će nam ljubav,
Kad od starosti tijela nam svenu?
A svaki put umre po zvijezda
Kad sjenom si dotaknu sjenu
(D.Gortan iz zbirke u pripremi)
Oznake: poezija dragan gortan
06.09.2014. u 09:49 | 3 Komentara | Print | # | ^skretničar sreće
SKRETNIČAR SREĆE
Nikad vam neću saznati ime, a ni vi moje
(što će ovoj pjesmi donijeti određenu čar).
Stajali ste na peronu željezničke postaje
nervozno pušeći i rukom krijući žar
kao da vam nijedan dan života ne preostaje
(i da za vas uopće ne postoji sutra)
čak se i siva boja vašeg mantila utapala
u sivilo koje je vladalo tog zimskog jutra.
Promatrao sam vas kroz zamagljen prozor
svog kupea. Vaš je izraz odavao borbu
koja se u vama vodila, a u putnu torbu
do vaših nogu složili ste cijeli život
prepun sumnje i straha, ali se vaše lice
pod koprenom dima i smrznutog daha
u tom zimskom jutru doimalo bajkovito.
Osjetih neobjašnjivu prisnost pa poželjeh
izaći i reći vam kako taj smjer u koji kanite
ne donosi sreću, kako to pouzdano znam
jer upravo stigoh odatle, i da ne preuranite
u odlukama i kako je život preoštra kama
na koju se porežu oni što se prejako vežu
ali moj vlak krenu i već za tren ne vidjeh
ženu već samo sjenu u kojoj se žario žar
a kad je zgasnuo i on, samo polja, polja,
polja pod snijegom…
Nikad vam nisam saznao ime, a ni vi moje
(što je ovoj pjesmi dalo određenu čar),
ali sjetim se, Vas se sjetim, tako, u neke zime,
kad mi na prozoru iznikne srebrno cvijeće,
(i kad se u jutru rastapa zadnja noćna tama),
i pitam se tada… je li skretničar sreće
tog jutra bio milostiv i prema vama?
(d.gortan)
Oznake: dragan gortan poezija, tuga
26.08.2014. u 17:34 | 2 Komentara | Print | # | ^