Bog sluša Drum&Bass

Opet sam kritički raspoložen. Nisam ja kriv za to nego svijet u kojem živim. Jučer sam zasjeo sa par ljudi u jednom lokalu te smo se pošteno raspričali o duhovnom pozivu i homoseksualnosti, te o „korupciji“ u svećenstvu. Pod korupcijom mislim na one ljude koji ne žive svoj poziv u skladu sa normama koje su propisane od Svete Crkve. Pitali su me da li je stvarno istina da u samostanima ima homoseksualaca. Na to sam se samo nasmiješio, onako cinično, tj. sarkastično. Zašto sam se nasmiješio? Zato jer ljudi nemaju pojma što se događa po samostanima, a kako bi i znali kad nisu u njima. Ja sam bio gost u više samostana, a u jednom sam i živio jedno vrijeme pa znam što i kako se tamo živi, i tko tamo sve dolazi i tko postaje redovnik u svetom habitu. Danas je takva situacija da ljudi, a i prije je tako bilo, odlaze u samostane jer tamo ne moraju ništa plaćati, a imaju sve što hoće. Kad kažem sve, onda i mislim sve! Nisu kod kuće u najboljoj financijskoj situaciji, ne podnose roditelje, ne žele naći posao, i rješenje je fenomenalno-idem u samostan, tamo ću imati svoju slobodu, ispočetka će biti malo teže ali kad me prihvate i kad prođe neko vrijeme moći ću raditi što god hoću. Moj bivši „meštar“ u samostanu mi je pričao kako naravno ima tonu takvih ljudi i da ih nitko ne može, tj. nema smisla ih tjerati iz samostana! Molim!? Zašto ne bi odbili nekoga tko se pokaže da uopće nema poziv za život u samostanu? Zato da bi bilo što više redovnika. Pogledajte samo dominikance, ti ljudi su postavili „jumbo“ plakate po cijeloj Hrvatskoj gdje se prikazuju dva (ili jedan) „šesna“ (zgodna i mlada) redovnika sa laptopom u naručju. Ne mogu se sada sjetiti koji im je slogan na tom plakatu ali nešto je u smislu „dođite, postanite redovnik, vidite da nismo zaostali“. Uglavnom... I sam sam vidio ljude koji očito, ali zaista očito, nisu došli u samostan radi Boga nego radi sebe. Čemu držati takve ljude u samostanima. Radi broja, radi računice. To ne smije biti tako. Ja bih radije da imam dva „prava“ redovnika u cijeloj Hrvatskoj nego stotine „krivih“. Tako očito ne misle poglavari samostana. Što se tiče homoseksualaca, i tu sam sam vidio i doživio svašta, i čuo priče „iznutra“ o ljudima koji su došli u samostan tražiti nekakvu utjehu ili što već. Ne osuđujem ja nikoga, da se razumijemo, ali brate mili... Što ćeš ti u samostanu ako znaš da ćeš biti okružen samo muškarcima po cijele dane. Pa da, reći ćete, to je logično, to njima odgovara. Ovdje sam htio ukazati na one koji shvaćaju da je homoseksualnost „neprirodna“ i koji se žele toga riješiti. Crkva uostalom ukazuje na to da to nema smisla i da je to protivno Božjim i prirodnim zakonima. Na Bogu je da sudi što je dobro što nije, ja ovdje samo iznosim neke činjenice koje se tiču homoseksualnosti u samostanima. To ima, to postoji, to je činjenica. Ne samo da ih ima u samostanima nego i među drugim klerom. Samostane spominjem jer sam tu dobro upoznat sa situacijom.
U daljnjem razgovoru dotakli smo se i teme svećenika koji utjehu traže, htio sam reći u kosi (pjesma „Utjeha kose“), van župnog dvora. I to je činjenica, i to postoji. Tu se opet postavlja problem celibata o kojem sam već par puta pisao mislim. Čemu celibat ako to vodi tome da svećenici bludniče okolo sa ženama, a de ne govorim o onima što to rade s djecom. Čemu ta praksa celibata ako vodi ka zlu u većini slučajeva? Pa pogledajmo evangelike, ili ako vam ovi nisu dragi, pogledajte pravoslavce! Nitko se ne buni u, recimo, Rusiji, što njihovi svećenici imaju pravo imati ženu. Sve lijepo i normalno funkcionira, usudim se reći da kod njih sve to bolje funkcionira nego kod nas zapadnjaka. Za Ruse se zna da su veliki vjernici i da jako poštuju Svetu Majku Crkvu. Padne mi na pamet uvijek Dostojevski, velikan književnosti, po meni najveći pisac uopće. U njegovim djelima se tako duboko ocrtava taj ruski duh i religioznost. Od teme Krista, monaha i redovnika, zločina i kazne, praštanja i duhovnog uzdizanja...taj je čovjek sve obradio, i to na najbolji mogući način.
Mogao bih pričati i o nekim profesorima s moga faksa, svećenicima, koji nisu bogznašto pobožni i uzoriti ali to ću ostaviti za drugi put.

Dragi moji ljudovi, nije sve tako divno i krasno kako nam ljudi od utjecaja žele nametnuti da jest. Crkva kao institucija je zapala u mlitavost zbog svog blagostanja i bogatstva. Nema motiva, nema borbe, nema poticaja za duhovnu borbu, za duhovnu uzvišenost, za duhovno djelovanje u pravom smislu. Tijekom povijesti se pokazuje da je Crkva bila najjača onda kad je bila u tegobama i kad se morala boriti. Tako je vjerojatno i s ljudima. Kakav je to život bez briga, bez problema...to nije život, to je dosada. Ja želim iskusiti svaki dio života, želim se sam boriti za kruh, a ne da me svaki dan čekaju tri sigurna i topla obroka za koja ne moram ni prstom mrdnuti. Borba je borba, iz nje izađeš kao gubitnik ili dobitnik. Ono što te drži uspravno i nakon poraza je činjenica da si se borio, da si se okušao, da se nisi predao. To je bitno, htjeti boriti se, htjeti ući u život i živjeti ga....živjeti ga pobogu...

Svako vam dobro želim...
PozdraV u Kristu!