Jedan poznati planinar žudio je cijeli život za tim da se popne na najviši vrh svijeta, Mt. Everest. Jednog dana se odlučio da sa svojom ekipom ode na to veliko putovanje. Dok su stigli na vrh nekolicina njegovih prijatelja su poginuli. Kad je došao ipak na vrh bacio je pogled na Tibet i svu okolicu koj se vidjela sa tog krova svijeta, uslikao par slika i odlučio da je vrijeme za silazak. Kad je pogledao na sat, vidio je da je ne vrhu bio svega pet minuta... Naravno da je u tom trenutku osjetio veliko razočarenje, unatoč tome što je ispunio san. Ovaj planinar je inače dobio Pulitzerovu nagradu za knjigu koju je napisao o tom putovanju.
Što se tu dogodilo? Mnogi, kao i on, traže smisao na mjestima gdje smisla nema. Zar se može očekivati da će netko postići prosvjetljenje samo zato ako se popne na kakvo brdo? Gdje se traži smisao uopće? Nema konkretnog mjesta gdje se smisao traži, on se traži u životu, a život je nešto ne definirano, i zbog toga nam je teško da nađemo pravi smisao svoga postojanja. Mnogi spotraši teže cijeli život za tim da osvoje zlatnu medalju, da osvoje prsten prvenstva, svjetsku titulu...Ali da li je smisao njihovog života da to osvoje, da li će to njih ispuniti smislom? Ne! Imamo mnoge primjere i za takve slučajeve gdje su vrhunski sportaši postigli ono što su htjeli ali na kraju opet nisu pronašli pravu sreću, nisu se ispunili kao biće, kao čovjek. Smisao ne treba tražiti u izvanjskim stvarima, to je zaključak.
Živimo u eri dosade i nemira. Glavna okupacija današnjeg svijeta jest da se zabavlja, ne smije nam ni pod koji slučaj biti dosadno. Rade se serije, filmovi, kvizovi, natjecanja...kao nikada do sad. Nikad nije toliko bila očita težnja za tim da nam ne bude dosadno. Mladež izlazi kad god stigne, ako ne izađu onda gledaju televiziju, ako ne gledaju televiziju onda slušaju radio... Zaključak je da danas malo tko može biti u miru i samoći. Kao nikada do sada čovjek se boji samoće. Prije su ljudi praktično živjeli u samoći i miru. Nije bilo ni radija i ni tv-a, ljudi su bili s ljudima, a ne sa strojevima. Sve do novog vijeka samoća je bila pozitivna. Ljudi su odlazili u samoću da bi se osvijstili, da bi postignuli mir... Danas samoća donosi samo nemir. Ne daj Bože da ostanem sam u subotu navečer! Ne daj Bože da nestane struje, pa što ću raditi onda! Tipične rečenice današnjeg čovjeka, da ne kažem mladeži.
Ja sam vjerojatno od početka bio blagoslovljen da mi samoća ne pretpostavlja neki problem. Uvijek sam volio biti neko vrijeme sam, odlazio sam u brdo da budem među pticama, među drvećem...Odlazio sam tamo i ne znajući koliko će mi to koristiti u budućnosti. Sjeo bih na neki visoki kamen i promatrao dolinu, ljude koji bi prošli cestom, tražio bih orla u nebu (bio je jedan koji je uvijek kružio na istom mjestu). Nisam tražio da to volim, jednostavno sam slijedio zov svoje duše, zov u kojem sam čuo da je duši potrebno mira. I to je sve bilo do moje 15. godine kad sam se preselio u grad. U gradu opet tražiš samoću na drugim mjestima.
Naučnici su skovali jedan izraz koji mi se jako sviđa, a to je „ontološki vakuum“. To je izraz za onu prazninu koju čovjek osjeća u u dubini svoga bića, to je ona ne ispunjenost našega bića koju osjećamo ponekad ili često. To je finalni „udarac“ koji nam Bog ima zadati kad umremo. To je ona odvojenost od onoga od koga smo odvojeni, od Boga. Taj nas vakuum tjera da razmišljamo o svrsi, on nas tjera na religiju, on nas tjera da vjerujemo, i da budemo spremni čak i ponekad slijepo vjerovati samo da bi se ispunio dio te praznine. Bog je to tako namjestio da čovjek ipak nije svršeno biće, da svršeno, nije greška u pisanju. Mi smo nedovršena bića, to je bolji izraz. Mi tek čekamo svoj završetak koji se nalazi na drugoj strani života. Ne moramo očajavati zbog toga, ne moramo se predati životu samo zato jer mislimo da nismo našli smisao u ovome svijetu. Ne smijemo se predati tom vakumu, toj praznini, nego moramo uvijek težiti da tu prazninu ispunimo. Ona se ne puni nikakvim prstenjem, nikakvim vrhuncima planina...ona se puni mirom i Bogom. Bogom jer je on taj koji nam još mora savršeno ući u naše biće. Životni podvizi su isto važni ali nas ne ispunjavaju na pravi način. Ja isto imam planove i snove sam svjestan da je to samo dio veće cjeline, vrh sante leda... Mnogo je važnije ono što je ispod površine, ne samo u ovoj priči nego inače.
Moramo se naučiti kako da budemo u miru i tišini, kako da budemo sami sa sobom jer ako to ne uspijemo nećemo imati mira u duši i u umu nikada!
Hvaljen Bog!
